Svijet je obilježio još jednu obljetnicu srebreničke golgote. Još jednom je podsjećen na što su sve spremne fašisoidne ideologije, ali i upozoren na opasnosti ako im svojom potporom kao pogonsko gorivo služe mase. Zemlja, pak, u kojoj se genocid dogodio te se opasnosti oslobodila nije ni četvrt stoljeća poslije civilizacijskog sunovrata kakvog nakon Drugog svjetskog rata Evropa nije upamtila.
U prilog tome svjedoči obračun, koji je na dan obilježavanja srebreničkog genocida s utvrđenom historijskom istinom vođen s govornice srbijanskoga parlamenta, još više potpora, koju kod masa i ovog časa uživa Milorad Dodik, simbol i politike i ideologije današnjega osporavanja srebreničke tragedije na tlu same BiH. A ta se potpora, na izvjestan način, kao i fašističko riganje s govornice Skupštine Srbije, može tumačiti i kao potencijalno zeleno svjetlo ideologiji i politici koja ne isključuje mogućnost ni novih tragedija, novih Srebrenica, novih genocida.
No, problem nije samo to. Jer, sa srebreničkim srpnjem bosanskohercegovačka genocidna stvarnost nije i okončana. U transformiranim oblicima ju se, hoću reći, može pratiti i svih poslijeratnih godina. Na stotine puta sam, recimo, zborio o diskriminaciji, koju su građani BiH prisiljeni trpjeti na etničkoj i konfesionalnoj osnovi, ali i temeljem ideološkoga i stranačkog pripadanja.
Podjednako često sam, potom, prstom upirao u kriminal i korupciju koji uništavaju svaku nadu i tjeraju ljude na pakiranje kofera i kupovanje karti za odlazak, u pravilu u jednom smjeru, bez namjere da se, tamo gdje su rođeni i odrasli, ikad više vrate.
Jednoj takvoj priči se, nažalost, svjedočiti može i ovih dana, u slučaju mostarskoga Aluminija, tvrtke koja upošljava 900 radnika – i bez koje bi bez egzistencije ostati moglo barem još pet-šest tisuća onih koji su za njezino vezali i svoje vlastito poslovanje. Pripišu li im se, i jednima i drugima, i članovi obitelji, pitanje kako preživjeti moglo bi postati temeljno za barem dvadesetak tisuća novih – u najvećem postotku, za pretpostaviti je, Hrvata BiH.
Zar i to nije neka vrsta genocidne politike – i to ne nad drugima nego nad vlastitim narodom, čije pravo na život tobože sami brane. Jer, tog naroda će, zbog politike koju vode, također nestati – ne, doduše, na način kako je nestao srebrenički, ali se u planiranju budućnosti, dođe li ono na dnevni red neke buduće vlasti, s njim neće moći računati.
Kao što se danas računati ne može s najvećim dijelom onih, a bilo ih je, kažu, preko osam tisuća, koji su radili u pogonima mostarskog Sokola – ili s desetinama, i stotinama tisuća drugih, čije pravo na život je prethodna tri desetljeća u pitanje dovedeno pljačkaškom privatizacijom, iza koje su u pravilu stajali „borci za nacionalnu stvar“ Bošnjaka, Srba ili u ovom slučaju Hrvata.
Vjerovali su Čovićevi jurišnici kako će i priču o Aluminiju moći amortizirati, možda i kapitalizirati floskulama o bošnjačkoj ujdurmi – kao što su, recimo, kapitalizirali eksploziju socijalnog bunta u prvim mjesecima 2014. godine.
Prisjetimo se, uostalom, „umotvorina“ od prije koji dan Draganova uzarićkog logističara. Aluminij je, na to mu se svodi gebelsovsko laprdanje, pao jer mu Elektroprivreda BiH, dakle Bošnjaci, nije davala struju po cijeni za koju je isporučuje zeničkom Mitalu, k’o biva, bošnjačkoj kompaniji.
Nastranu što sve to s istinom nema baš nikakve veze. No, za razliku od prije pet godina, bacanje prašine u oči narodu nalik na ondašnje nije prošlo. Pobrinuo se za to i resorni federalni ministar, pokazujući javnosti ugovore koji uzarićkog demagoga razobličavaju na najprizemniji način, ali i zahvaljujući internet portalima koji su posredovanje istine omogućili i javnosti i unesrećenim zaposlenicima Aluminija.
Da je Ljubićev manevar bio pucanj u prazno uvjerio se i njegov politički skrbnik, i to samo koji dan poslije. Pred zgradom, iz koje vedri i oblači, prvi put u svojoj političkoj karijeri morao je prolaziti kroz kordon iz kojega su letjele boce, ali i slušati povike „Izdaja“, još češće „Dragane lopove“ – i to ne iz grla „bošnjačkih provokatora“ ili, nedaj Bože, „hrvatskih kvislinga“, nego iz usta mase koja ga je desetljećima u sedlu političke moći i sama održavala.
Priznajem, ogorčen sam zbog tisuća nanovo unesrećenih. No, bio bih neiskren ako ne bih priznao i još nešto – da me njihovo, makar i privremeno, okretanje leđa uzroku svega toga pred zgradom HDZ-a i ohrabruje. Jer, prvi put su skandirali, uglas izgovarali ono što ja ponavljam barem petnaestak godina – zbog čega sam morao proći koješta. Nešto od toga, poput fizičkog napada na radnom mjestu, a zbog kojega Čovića družina s vlastitog mi fakulteta nije izgovorila ni rečenicu javne osude, do ušiju javnosti je uspjelo doći.
Za puno više, međutim, ta ista javnost nikada nije čula. Jer, sve to sam prihvaćao kao ceh kojeg plaćam zbog vlastitog izbora – i nikada nisam smatrao potrebnim da se zbog toga i javno jadam.
Nerijetko, primjerice, Čovićev gebelsovski odred znade mahati „argumentom“ kako moji stavovi nisu bili smetnja da kao profesor zaradim mirovinu na sveučilištu kojeg lider HDZ i danas sustavno uništava. Zaboravljaju, međutim, da sam na tom istom sveučilištu, i fakultetu uz koji sam vezan pola života, ciljanim intervencijama „boraca za hrvatsku nacionalnu stvar“ ostao bez kolegija koje sam predavao desetljećima.
Da je preko noći iz nastavnog plana „nestalo“ predmeta koji se i danas predaju na svim ekonomskim fakultetima, neki od njih na svim master studijima u BiH. Ili, da sam s fakulteta, kojemu sam posvetio najveći dio radnog vijeka, pozivom na zakon bukvalno protjeran, kažu umirovljen, sa 63 godine života, u intelektualno najpotentnijoj životnoj dobi. Nije pomogla ni činjenica da sam jedini akademik fakulteta u njegovoj historiji, i to ne član kojekakvih privatnih, stranačkih akademija kakvih imate kraj svakog žbuna, nego državne akademije u koju se ne ulazi temeljem partijske iskaznice, nego zahvaljujući jedino debelim znanstvenim referencama.
I danas mi, na koncu, Čovićev gebelsovski odred svako malo drži moralne prodike – lažući, nema o čemu nije. Laži sam, uostalom, prisiljen bio gutati i zbog stavova izrečenih u vezi s Aluminijem. A rekao sam samo ono što ovih dana radnici te kompanije izgovaraju i sami – da je njihova firma desetljećima bila zlatna koka jedne kriminogene političke grupe koja je, pozivom na hrvatski nacionalni interes, u njemu radila što joj se prohtjelo. Da joj je Aluminij, kao uostalom i Elektroprivreda HB i sve ostalo, bio adresa za zapošljavanje rodbine i prijatelja, da je u njegove upravljačke i rukovodne strukture dovodila ljude preko kojih je izvlačila kapital i činila ono zbog čega se svugdje u svijetu završava u zatvoru, da je, drugim riječima, radila sve zbog čega Aluminij i nije mogao završiti drugačije no što jeste.
I ne samo to. Lider HDZ-a se i u slučaju Aluminija ponovo posluži trikom kojeg koristi već 15 godina – da ih smiruje lažima. Lažnim obećanjima. Obeća im čovjek, da ne duljim, da će sve opet biti gotovo kako je i bilo. Da će Aluminij ponovo proizvoditi a svi oni, ili najveći dio njih, u njemu i dalje raditi – i sve u tom duhu dakako.
Ne dvojim da mu je masa ponovo povjerovala. Kako, međutim, ne priupitati, kako to gospodin misli učiniti? Logikom ćiribu-ćiriba? Nadnaravnim moćima? Ili sve to znači da do prestanka rada Aluminija ni nije trebalo doći? Da ga je, zapravo, sam svjesno izazvao kako bi naknadno svima pokazao da su mu moći neograničene?
Tko će, najzad, osigurati novih pedesetak miliona dolara kako bi se u pogonu elektrolize instalirale nove ćelije – ako je, dakako, točno ono što prenesoše mediji, da je isključivanjem struje starima odzvonilo, da je napravljena šteta kakvu je Aluminij uspio izbjeći i u vremenu rata, u kojem je godinama s okolnih brda svakodnevno intenzivno razaran.
Ne bih, drugim riječima, i time bih završio, radnicima Aluminija preporučio da u najnovije obećanje specijalno i vjeruju. Jer, ono je – kao, radi li se o lideru HDZ-a i mnogo puta do sada – samo još jedno kupovanje vremena. I dio procjene kako je bitno samo izdržati prvi nalet. Kako će se u međuvremenu stvari posložiti same od sebe.
Još konkretnije, da će se, oni koji su posao izgubili, okrenuti traženju rješenja za sebe i svoju obitelj, a predvodnik „borbe za hrvatsku stvar“ ponovo doći u situaciju da banči kao i sve prethodne godine – uvjeravajući i bivše radnike Aluminija i ostale da sve što čini radi zbog njih i njihova interesa.
I ponovo će, a da se ne zacrveni, od njih tražiti glas za njihov spas. I da stvar bude još farsičnija, nisam previše uvjeren da ga neće i dobiti. Usprkos svemu.
