Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ
Prije otprilike mjesec New York Times, pročitah, objavi tekst Etničke podjele u Bosni su upozorenje svijetu. Autora teksta na to je motiviralo ono što je vidio i čuo u Mostaru – da je i četvrt stoljeća od okončanja rata grad podijeljen po ratnim crtama razdvajanja, da u njemu i dalje egzistiraju dvije etnički odvojene vatrogasne službe, ista takva dva komunalna poduzeća, dvije autobusne stanice, dva telekom operatera, da ne nabrajam.
Zna li, međutim, američki novinar da je Mostar samo slika u malom opće tragedije ove zemlje – i da se logika podjela tog tipa može sresti u svakom njezinom kutku? Ako zna, i ako bi čitavoj priči pristupio temeljitije no što jeste, naslov bi mogao biti i alarmantniji. Jer, sve što se događa izaziva asocijacije kako je na većem dijelu bivše Jugoslavije nanovo na sceni duh Miloševića i Tuđmana, i u BiH duh njihovih operativaca Bobana i Karadžića – sada, doduše, zahvaljujući, ne njima samima nego njihovim idejnim klonovima i u BiH i u njezinu okruženju – i njihove protuteže u klonovima političke filozofije rahmetli babe. Protuteže čiji je smisao isti – krčmljenje ove zemlje zarad suludih ideologija prošlih vremena.
IGNORIRANJE DRŽAVNIH ZAKONA
Nisam, doduše, opterećen fatalističkim sindromom, niti poput bivšeg visokog predstavnika Schwarz-Schillinga i pomišljam kako koalicija Dodika i Čovića znači kraj BiH kao države i društva. Ali, da je na sceni nacionalizam poput onog s početka devedesetih – uopće nije upitno. Pogledajte, uostalom, zbrku koju dolaskom na čelo državnoga predsjedništva stvara sljedbenik ideologije za genocid presuđenog Radovana Karadžića.
Prvo je dolazak u zgradu Predsjedništva uvjetovao ignoriranjem važećih zakona o osiguranju najviših dužnosnika zemlje – i zahtjevom da ga, umjesto SIPA-e, osigurava jedinica MUP-a RS. Potom je napravio pravi cirkus sa zastavama – i svoje sudjelovanje na sjednicama kolektivnog šefa i u svim razgovorima s predstavnicima međunarodne zajednice i diplomatskog kora u BiH uvjetovao isticanjem zastave RS. Nema, ponavljao bi, ništa protiv da se tu negdje, ako se već hoće, nađe i državna, ali bez entitetske uz svoja leđa nije spreman razgovarati ni s kim. Prisjetimo se, uostalom, kako je napustio zasjedanje Vijeća za implementaciju mira, i time odaslao poruku da se baš i ne šali.
Foto: Milorad Dodik
Ne dvojim da ima i onih koji vjeruju kako je neudovoljavanje Dodiku samo dodatno dolijevanje ulja na vatru. Nažalost, istina je drugačija. Jer, udovoljavanje bi značilo, ne samo ignoriranje postojećih zakona, nego i BiH kao države – i prihvaćanje teze kako ona i nije država nego zajednica dviju država. A tu bi, onda, bio i početak njezina stvarnog kraja.
S druge strane, odlučnost da se pred Dodikom ne ustukne u vrlo krakom vremenu je pokazala i drugu stranu medalje – za koje se, doduše, i ranije znalo – kako u tim situacijama on zna pribjeći i logici cjenkanja, pogađanja kako bi neke od svojih ciljeva ipak progurao. Lakonski je, recimo, javno otklonio poziv NATO-a da BiH dostavi svoj prvi Nacionalni program, čime bi se aktivirao Akcijski plan za njezino članstvo u NATO-u. Ali je, tvrde upućeni, u odvojenom razgovoru sa zamjenikom pomoćnika američkoga državnog tajnika – i sjedeći ispod usamljene zastave BiH – tom projektu dao zeleno svijetlo, uz zamolbu Palmeru, doduše, da se u toj priči njega zaobiđe, a projekt priključenja BiH prebaci na Vijeće ministara. K’o eto, nije do njega nego do drugih. Kuku lele!
PRVO ZAVRŠITI S KANTONIMA
Potom je, pošto njegovim uvjetovanjima o zastavi nije udovoljeno, ipak pristao na održavanje prve sjednice kolektivnog šefa – uz naknadno pojašnjenje kako će se pitanje zastava na dnevnom redu naći odmah nakon formiranja Doma naroda državnoga parlamenta – i bio vrlo kooperativan u vezi s evropskim putem BiH podržavajući opredijeljenost kolektivnog šefa da do konca godine budu dostavljeni odgovori na dodatna pitanja Evropske komisije u postupku pripreme mišljenja o zahtjevu BiH za članstvo u EU.
Zašto? Zato jer očekuje kooperativnost druge dvojice članova Predsjedništva u vezi s njegovim planom udara na diplomatsko-konzularnu strukturu i instaliranja u njoj ljudi koji će, kako je najavljivao, zastupati interese RS, nikako i BiH. I jer, što je još važnije, očekuje kooperativnost u formiranju Vijeća ministara, neovisno o uspostavi vlasti na kantonalnoj i federalnoj razini, kako bi mogao jurišati na OSA-u, SIPA-u, državni sud i tužiteljstvo. Treba li mu to i dopustiti?
Ni u ludilu. Jer time se, ako ništa, preuzima i odgovornosti za sve što bi, a na štetu BiH, nakon toga moglo uslijediti.
Pogledajte, potom, što sve čini lider HDZ-a. Po izjavama mu je gotovo pa izvjesno kako će učiniti sve da blokira uspostavu vlasti na razini Federacije – i kako će, potporom formiranju vlasti na razini države, pokušati izvršiti udar na ustavnu strukturu zemlje. Kako će, da pojednostavim, pokušati nametnuti stanje da funkcionira vlast na razini države, RS i deset kantona, i time uvesti zemlju u potpuno novo faktično stanje – koje zaobilaznim putem sankcionira ideju troentitetske BiH. Treba li mu to dopustiti?
Ni u ludilu. Jer, to bi bilo ravno izdaji. I stoga, ni njemu ni Dodiku ne treba ulijetati u priču o diskontinuitetu u procesu formiranja vlasti – k’o biva, idemo s Vijećem ministara, ostalo ako bude – kao nečem’ što je normalno. Ne, nije i ne može. Prvo, dakle, kantonalna, potom entitetska i tek na koncu državna vlast – i drugačije nikako.
ČOVIĆ TONE SVE DUBLJE
S druge strane, za svoju priču o izmjenama Ustava i Izbornog zakona kao sastavnicama evropskoga puta, Čović ne nalazi previše razumijevanja. Prije koji dan me, istina, i sve vas sa mnom, njegova zastupnica u evropskomu parlamentu – pojma nemam kako se zove, znam tek da joj pamet nije jača strana – uvjerava kako je za Čovićeve zahtjeve sve više razumijevanja i u Bruxellesu. Iako, sve više je upozorenja prema evropskim institucijama – prisjetimo se, uostalom, pisma trojice bivših visokih predstavnika gospođi Mogherini – kako su zahtjevi lidera HDZ-a neevropski, i kako im ne treba izlaziti ususret.
Ne znam, doduše, je li lider HDZ-a dobio potporu i od poznatog mađarskog desničara – i predsjednika mađarske vlade dakako – s kojim se nedavno sastao. Ne znam, potom, ni što je razlog tom sijelu. Javnosti se Čović pohvalio da je Orbana pozvao na slijedeći mostarski sajam, koji je, tvrde upućeni, njegov privatni – i za čiju je promociju dosad obilato koristio i svoj politički položaj. Ali, je li to i jedini razlog njegova sijela s Orbanom? Mnogi tvrde da nije – i da je važnija od toga ideja da se, dođu li „vile očima“, zdimi od zatvora. Da se, drugim riječima, kod Orbana, poput bivšeg makedonskog premijera, traži politički azil.
Foto: Sa sastanka Orban-Čović
Dodik-Čovićevo balahanje, međutim, nije i njihovo soliranje. Potpomognuto je ono i iznutra i izvana. Prisjetimo se onoga što prethodnih mjesec-dva radi Izetbegović i njegova SDA. Strankama lijeve političke provenijencije se pokušava nanovo prodati za borca za evropsku BiH – i pokušava ih nanovo uvući u igranku kao i 2010. i 2014. godine. Nastranu što ljudi to više ne „puše“. No, i da jesu, kad dođe do „biti ili ne biti“, na svjetlost izbije ono što im je, SDA-u i babinu sinu, na srcu – partnerstvo s onima s kojima su ovu zemlju jahali i pljačkali prethodna tri desetljeća, a ne ni BiH, ni njezina evropska budućnost.
Prisjetimo se, uostalom, izbora delegata za Dom naroda državnoga parlamenta – i glasova SDA u Narodnoj skupštini RS, zahvaljujući kojima je SNSD od ukupno pet pozicija u njemu dobio čak četiri. Čime je Dodiku i njegovima dano zeleno svijetlo da čine što i dosad – da balahaju istim tempom, pa i pojačaju proces destruiranja zemlje kojom kormilare.
OZBILJNO UPLITANJE MOSKVE
Prisjetimo se, potom, izbora predsjedavajućeg kluba Hrvata u skupštini Zeničko-dobojskog kantona – i da je na to mjesto Hrvatica iz SDA predlagala ne ljude iz građanskoga bloka, kojih je tamo od ukupno devet čak pet, nego kadrove HDZ-a. Prisjetimo se, na koncu, izbora predsjedavajućeg u Zastupničkom domu federalnog parlamenta – i da ga, napuštajući zasjedanje, zajednički opstruiraju HDZ i SDA. Zašto? Zato što je HDZ, a ne Hrvati iz građanskoga bloka – zaludu priča o „probosanskom“ bloku na svim razinama vlasti – prirodni partner SDA-u. I na kantonalnoj i na federalnoj i na državnoj razini. I partner u destruiranju BiH i u slijedeće četiri godine.
Ali sve to, ni što se Dodika, ni što se Čovića tiče – babin sin tu ionako nije važan – ne bi pilo vode da nije potpore sa strane. Iz Beograda i Zagreba. Kakvu su Boban i Karadžić imali u prvoj polovici devedesetih. I da vjetar u leđa udruženim devrovima ne dolazi i sa strane – iz Kremlja posebice. Potvrdilo je to i zadnje zasjedanje Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira – na kojem su na jednoj strani Rusi, s potporom onome što rade Dodik i Čović, na drugoj svi ostali.
Moskva za takvu poziciju, dakako, ima svoje razloge. A Boga mi, i Zagreb i Beograd svoje – koji su za BiH od ruskih i višestruko kancerogeniji. Na to, uostalom, upućuju nastupi srbijanskog predsjednika već nekoliko godina – i priče o RS, ne i BiH kao cjelini, kao bratskoj zemlji zapadno od Drine. Na to, potom, upućuje i zadnje zasjedanje hrvatskog Sabora – i deklaracija o BiH koja je najklasičnije miješanje u unutarnje poslove druge zemlje. Koju k tome, da se poslužim ironičnim vokabularom hrvatskoga premijera, Hrvatska doživljava „prijateljskom“.
Foto: Hrvatski Sabor
Uglavnom, zahvaljujući nama samima, zapravo klonovima „heroja“ iz nedavne nam prošlosti, ali i onima koji nas okružuju – i koji nas, svatko na svoj način dakako, i sami potiču – tamo smo gdje smo jednom već bili.
Kako dalje? Ne daj Bože istom stazom kao i nakon iste ovakve predigre na samom početku devedesetih. Jer, više takvom iskustvu, barem što se mene tiče, ni u snu, makar i samo kao promatrač, ne bih bio spreman svjedočiti. A isto je, siguran sam, i kod najvećeg dijela građana ove zemlje. Ne mislim na one koji su već zdimili – jer njima se odavna ovdje sve ionako zgadilo – nego na one koji su, i usprkos svemu što im čine, još uvijek tu.
