„Prva glad čovjekova jeste glad za istinom. Druga glad naše duše jeste glad za pravdom. Treća glad duše naše jeste glad za čistotom.“ Ovo su riječi vladike Nikolaja Velimirovića kojeg Srbi tako rado čitaju i citiraju.
Sada se vi pitate otkad ja citiram Velimirovića?
Elem, o čemu se radi?
Kotor Varoš je opština udaljena od Banjaluke oko 45 kilometara tu prema Tesliću. Danas je poznata po najmanjoj stopi nezaposlenosti u Republici Srpskoj i veliki ljudi iz Banjaluke i Čelinca svakodnevno tamo putuju na posao. U kotorvaroškim fabrikama prave se sportska oprema za poznate sportske marke, uniforme za policije mnogih zemalja, krovni i obični prozori i još što šta.
Ali Kotor Varoš krije svoje mračne tajne.
Prije neki dan sa na mojoj fajsbuk stranici neko napisa da se u ovoj opštini još uvijek traga za tijelima 140 Bošnjaka i Hrvata. Bio sam potpuno iznenađen. Čuo sam mnogo toga o Prijedoru, čuo sam o Srebrenici, čuo sam o Višegradu, ali o zločinima u Kotor Varoši nisam ništa znao.
Kako je moguće da za 18. godina od kada sam u Banjaluci nikada nisam čuo za tako nešto? Kako je moguće da o zločinima udaljenim 35 minuta vožnje autom nemam nikakve informacije? Kako je moguće da se u Banjaluci gdje su najvažniji medIji, Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS, silne nevladine organizacije, međunarodne organizacije o tome ne piše i govori.
Istina, gledao sam na YouTube kako crvenkapica Stevandić 1992. godine oslobađa ovaj grad od Bošnjaka i Hrvata, ali nikad nisam čuo da se govori o nekom zločinu u tom gradu.
Onda sam poslao dopis InstitutU za nestale osobe BiH, u kojem sam ih molio da mi provjere tačnost ove informacije i dobio sam odgovor.
Danas se još uvijek traga za 250 osoba koje su nestale početkom rata u Bosni i Hercegovini, znači ne 140 kao što je neko napisao na mom fejsbuku, dok je 156 osoba pronađeno i identifikovano.
Traga se za Alagićima, za Bećulićima, za Botićima, za Hibićima, za Oršolićima, Grgićima, Fifićima, Lihovićima, Ramićima, Alagićima, Čejvanima, Čolićima, Husićima, Turanima, Andrićima….
Pitanja se sama nameću?
- Kako je moguće da čelni ljudi Kotor Varoši za 25. godina nakon rata nisu ništa preduzeli da se tijela njihovih sugrađana pronađu?
- Kako je moguće da institucije Republike Srpske, koje su smještene na 35 kilometara od Banjaluke, o tome ćute već 25 godina?
- Kako je moguće da Srbi normalno žive i rade u Kotor Varoši praveći se da se ništa nije desilo?
- Kako je moguće da mediji u Banjaluci o tome ćute?
- Kako je moguće da Srpska pravoslavna crkva u Kotor Varoši o tome ćuti?
Još uvijek traje božićni post i mnogi Srbi iz Kotor Varoši, Čelinca, Banjaluke poste i mole se, s nadom da će na taj način obezbijediti carstvo nebesko. Ali zapitajmo se da li je moguće nazivati sebe hrišćaninom, sa 250 ubijenih komšija čiji se grobovi kriju? Kako je moguće očekivati milost Božiju kada nemate milosti i saosjećanja prema ljudima ubijenim 1992. godine i njihovim najbližim koji ih traže 25. godina? Kako je moguće nadati se vječnom životu kada mrtvima ne dozvoljavate spokoj?
Braćo Srbi iz Kotor Varoši, Čelinca, Banjaluke, zapitajte se dok se spremate za rođenje Isusa Hrista, gdje ja ta vaša glad za istinom, pravdom i čistotom, o kojoj Nikolaj Velimirović govori?
Zapitajte se tako vam Boga!
(Frontal)
