Piše: Almedin ŠIŠIĆ
Javno pitanje za ministra Dragana Lukača.
Ministre, budući da ste legalista, da predstavljate sistem koji treba da štiti građane od nasilnika i kriminalaca, da li ćete – i kada ćete, suspendirati jednog od svojih ljudi, koji je u napadu mržnje i bjesnila cipelario nemoće ljude, starce i žene (dok su ležali na betonu) 25. decembra na Trgu Krajine, prilikom napada jedinice za podršku na građane?
Ministre, sigurno znate da su mediji već izvijestili da se taj čovjek zove Radenko Stakić (MUP je, istina, informaciju da je u pitanju Stakić kasnije demantirao, ali ako i nije on – neko JESTE), koji bi u uređenom društvu i pravnoj državi za takav čin agresije i ugrožavanja života drugog čovjeka završio tamo gdje je kukavnim nasilicima mjestu – u zatvoru.
A šta ćete učiniti Vi, ministre?
Istina, olakšavajuću okolnost za vas predstavlja to što ovo nije uređeno društvo, još manje pravna država. Ovo je, baš i upravo, mjesto na kojem je sve teže živjeti i braniti osnovno ljudsko pravo, ono na život i slobodu izražavanja (i zato se u BiH namnožilo „stakića“ na svakom koraku).
Događaje koji su se prethodnih dana dogodili u i oko Trga Krajine u centru Banjaluke namjerno smo počeli kukavnim Stakićem, čovjekom koji tek personificira svu slabost sistema što se osjeća jakim samo u masi u odnosu na pojedinca. Svi takvi „stakići“, a upoznao sam ih u svom životu bukadar, u promjeni odnosa snaga postanu manji od makova zrna. Nevidljivi, preplašeni aparatčici koji mole za milost.
Autor ovog osvrta prethodnih dana bio je u epicentru dešavanja. Smatrao sam svojom ljudskom i profesionalnom dužnosti biti na mjestu na kojem se ukazala drugačija Bosna i Hercegovina. Ona za koju se vrijedi boriti. Onakva kakva mi daje nadu da u njoj ipak može da bude budućnosti za moju, za našu djecu. Ona za koju treba doći i stati OVDJE, a ne ispaljivati razne pamflete iza tastatura, u sigurnosti svojih domova.
To vam je, dragi moji, ona Bosna i Hercegovina koja predstavlja suživot, kosmopolitizam, zajedništvo, urbanost, solidarnost, i reći ću makar zvučalo kao floskula – bratstvo i jedinstvo, nasuprot onog dijela zaposjednute države u kojoj se kriju i ostvaruju nacionalizam, krkanluk, mržnja, ksenofobija, fašizam..
Ta i takva Bosna i Hercegovina utjelovljuje nemjerljivo značajne, iznimno bitne vrijednosti (kao ključni zalog za budućnost svih nas ovdje) koje ne mogu i neće da pokvare pojedinci u našim redovima što, svaki iz svojih razloga, pokušavaju da naruše percepciju. S tim u vezi, istina, bilo je pokušaja obezvrijeđivanja pokreta Pravda za Davida i borbe očeva Davora Dragičevića i Muriza Memića za istinu o ubistvima njihovih sinova, bilo je „nacionalističkih ispada“, kao i izvođenja paralela sa (post)ratnim dešavanjima i nekim drugim neriješenim, nasilnim ubistvima u BiH.
Ja, međutim, istinski i duboko vjerujem da prošlost moramo da ostavimo za nama i da se moramo – ako sami sebi želimo dobro – konačno okrenuti budućnosti. Stoga vjerujem i da imam apsolutno pravo, i veliku odgovornost, da kao novinar koji evo deset mjeseci iz prve ruke svjedoči jednoj vrsti građanske revolucije svoje stavove i misli podijelim s vama.
Prethodnih dana radili smo live-prijenose na našu FB stranicu događaja s Trga Krajine, koje je gledao (i pogledao), uživo i u kasnijim reprodukcijama, uistinu impresivan broj ljudi (više od milion!). Trčali smo za policijskim „kornjačama“, bili uz građane kada su udarani, uhvatili mnoge značajne trenutke, kao onaj kada „nagurani“ policajac poseže za pištoljem, ali ga kolega u tome spriječava. Na njima je ostalo svjedočanstvo neviđene policijske brutalnosti prema građanima, starcima, ženama i djeci, ali su isto tako ostali zabilježeni i gestovi pojedinaca u policijskim redovima koji su nam samo potvrdili da si tek čovjek – ili to nisi.
I na kraju, moram nešto reći što me odavno vuče da kažem. Na šta su me „natjerale“ neke objave na društvenim mrežama, izražena netrpeljivost prema Davoru Dragičeviću „koji je bio pripadnik VRS“, odnosno Murizu Memiću, „jer dolazi iz mrskog i zelenog Sarajeva, kojem je samo u cilju srušiti RS“.
Pa šta ako je bio? Da li je iz Banjaluke trebao da ode u Zenicu i prijavi se u Armiju RBIH, u sastav Sedme muslimanske brigade? Ostavimo, zaboga, više rat za nama! Dođite, gospodo, ovdje na lice mjesta, upoznajte te ljude, podijelite s njima trenutke, sate, dane, mjesece, pa onda iznosite stavove. Umjesto što širite hrabrost i netrpeljivost iza tastatura, dođite u Banjaluku i upoznajte mnoge dobre ljude, neopterećene nacionalizmom i mržnjom, koji samo žele da žive dostojno i da ih se pusti na miru.
A Davor i Muriz? Tim ljudima su brutalno ubijeni sinovi. I oni to znaju, no uzalud pokušavaju da dozovu pravdu od korumpiranog (para)sistema, djelimično upetljanog u ta ubistva. Možemo li znati kako je tim očevima?! Ne možemo, možemo samo da nagađamo.
Njima vlastiti životi više ne vrijede – i to nije floskula, ali oni su našli jedan drugog. Oni personificiraju zajedništvo, Bosnu i Hercegovinu kakva treba da bude. Ogromna snaga koja je u tim ljudima i njihova odlučnost da odbrane čast i obraz svoje djece nije poza, nisu populizam, i to znaju, to su prepoznali i toga su ljudi svjesni, stotine i stotine hiljada građana iz BiH, regije i cijelog svijeta koji im daju podršku. A nad snagom naroda sila ne postoji.
Više sam nego uvjeren da su ovi pokreti, prevashodno Pravda za Davida postala društveni fenomen koji će dalje da evoluira. Represija ne može da prođe. Na pokušaj represije i zabrane okupljanja građana na Trgu Krajine – građani su odgovorili masovnim otporom, a sinoć ih je u šetnji u i oko Trga Krajine bilo nekoliko hiljada!
Podrška Davoru Dragičeviću rapisno raste, a toga se vlasti najviše boje. Rasta utjecaja čovjeka kojeg narod voli, i kojem narod vjeruje. Čijoj se borbi i hrabrosti divi.
A šta taj čovjek, zapravo, želi? Šta Muriz Memić želi? Da ponovimo: samo istinu i pravdu o ubistvu njihove djece, koju im ne daju jednom 10 mjeseci, drugom čak dvije i po godine.
Teške su odluke pred vladajućim establišmentom, jer mnogo je informacija o direktnoj umiješanosti pojedinaca iz vrha u ubistvo Dženana Memića, pogotovo u ubistvo Davida Dragičevića. Ako jedni prokažu druge, da li će prokazani sa sombom povući i prokazatelje? To se nas ne tiče, to je među njima, ali nas se apsolutno tiče funkcioniranje pravne države, sigurnost na ulicama, svaka vrsta slobode kao osnovnog ljudskog prava.
Mogu da pretpostavljam da bi Davor Dragičević, ako sve ovo izdrži i ukoliko do tada ne dobije pravdu (istinu kaže da već zna) Pravdu za Davida mogao da transformira u politički pokret i izađe na parlamentarne izbore 2022. godine, sa velikim šansama u uspjeh. Zapravo, čak sam i uvjeren da će se to dogoditi.
