Nakon 12 godina traganja, Muharem Mekić tek nedavno je pronašao tijelo nevjenčane supruge svog također ubijenog brata Mithata, Bolivijke Lucie Cortez Salas, koja je kao i njegov brat žrtva zločinačke organizacije Zijada Turkovića. Našao ga je u zajedničkoj kosturnici sarajevskog groblja Vlakovo gdje počivaju oni koji nemaju nikoga i koje niko ne traži.
Ali to nije bio slučaj sa Lusiom, tvrdi Mekić, jer ju je, kaže, tražio duže od decenije uz zvanična obraćanja i dopise njegove advokatice Tužilaštvu BiH.
Smatra da je zbog opstrukcije i nerada nadležnih nevjenčana supruga njegovog brata pokopana gotovo anonimno, onako kako ne dolikuje ljudima, bez ispraćaja i bez znanja njene bolivijske porodice.
Ogorčen nemarom nadležnih institucija, kako kaže prvenstveno državne tužiteljke Dijane Kajmaković, protiv nje je sarajevskom Kantonalnom tužilaštvu ovih dana podnio krivičnu prijavuza zloupotrebu položaja i ovlaštenja. Smatra je odgovornom, između ostalog, zato što ga duže od deceniju nije obavijestila gdje se nalazi Lucijino tijelo, iako je znala da Muharem traga za njim.
Podsjećamo, Kajmaković je zastupala optužnicu protiv Zijada Turkovića i ostalih optuženih za udruživanje u zločinačku organizaciju koja je činila najmonstruoznija krivična djela. Ovoj grupi, između ostalog, dokazano je brutalno ubistvo Muharemovog brata Mithata Mekića i njegove trudne supruge Lucie Cortez Salas.
OSUĐENI ZBOG UBISTAVA, TRGOVINE DROGOM, PLJAČKE
U aprilu 2015. potvrđena je do tada najveća presuda za organizovani kriminal u BiH. Drugostepenom presudom, Sud BiH je na 40 godina zatvora osudio vođu zločinačke organizacije Zijada Turkovića, a na 35 godina osuđen je glavni egzekutor Milenko Lakić.
Osuđeni su zbog ubistava, pokušaja ubistava, trgovine drogom, te pljačke 1,3 miliona eura iz Cargo centra na sarajevskom aerodromu. Sud je potvrdio i prvostepene presude kojom su iz Turkovićeve grupe osuđeni i Saša Stjepanović na 12, Fadil Aljović na pet i Muamer Zahitović na tri godine zatvora.
Sve u vezi s ovim slučajem podsjeća na horor filmove, no za Muharema Mekića je to surovo realna priča koja nije dobila epilog ni poslije 12 godina.
“Zločinačka organizacija Zijada Turkovića ubila mi je brata Mithata i njegovu nevjenčanu suprugu koja je bila u visokoj trudnoći. Ubistvo se desilo 1. marta 2010., a tijela su pronađena 21. septembra jer su bila pokopana u šumi na planini”, priča Mekić.
Kaže da je za tijelima tragala Federalna uprava policije na čelu s tadašnjim šefom za krvne delikte Nerminom Šehovićem i tužiocem Ćazimom Hasanspahićem, te da su oni svoj posao odradili izuzetno profesionalno.
Obavljena je obdukcija Mithata Mekića kojom je potvrđen njegov identitet i on je sahranjen u decembru 2010. na sarajevskom groblju Grlića brdo.
Međutim, Lucia Cortez Salas nije mogla biti odmah ukopana jer je bila državljanka Bolivije i na potvrdu njenog identiteta se čekalo.
To je na sebe preuzeo brat njenog nevjenčanog muža Muharem Mekić. Kako u BiH nema bolivijske ambasade, Mekić je s Lucijinom majkom i bratom organizovao da se DNK uzorci pošalju u Italijuda bi se napravila analiza za nju i nerođenu bebu.
“Uzorci su stigli i potvrđeno je da se radi o mojoj snahi koja je bila u visokom mjesecu trudnoće”, sjeća se Muharem Mekić.
Nakon što je stigla DNK analiza predmet je preuzela tužiteljka Dijana Kajmaković. Od tada, kaže Mekić, nastaje katastrofa u cijelom ovom slučaju.
“Postavio sam pitanje šta ćemo za ukop Lusije i bebe, ona je išla malo nacionalno – pitala me ‘da li želite da je ukopate na muslimanski način’. Ja sam odgovorio na to – znamo svi kako se ko kopa – i da je to pitanje jako provokativno i ponižavajuće. Sve što sam predao, puno dokaznih materijala, ne vraća mi se nazad. Rekao sam svojoj advokatici da ću samo preko nje na sudu pričati s Dijanom Kajmaković“, kaže Mekić.
Tvrdi da je imao i punomoć Lucijine majke da traga za tijelom i da je ukopa.
„Punomoć sam imao za sve, jer oni nisu smjeli da dođu u BiH, pa ćerka im je tu brutalno ubijena“, priča Mekić, koji je i danas u kontaktu s tom bolivijskom porodicom.
Između 2010. i 2022., dakle punih 12 godina, dolazio je često u Bosnu i Hercegovinu, tragajući za Lucijinim tijelom, a svojoj advokatici Indiri Karahodžić dao je punomoć da ga zastupa.
„Dijana Kajmaković je imala punomoć moje advokatice, imali su moju adresu i nisu me obavijestili da dođem i da pokopam Lusiju i bebu, što sam se stalno nudio da uradim o svom trošku. Nije željela da me obavijesti ni o čemu, poslali su mi jedino pravomoćnu i drugostepenu presudu, a mojoj advokatici kojoj sam dao punomoć nisu čak ni presudu poslali.“
Da je Kajmakovićeva bila upoznata s punomoći potvrđuje i Mekićeva advokatica Indira Karahodžić,koja ističe da joj se više puta lično obraćala. Punomoć joj je, tvrdi, na ruke dostavila još u martu 2011. godine.
„Mislim da je ovakvim ponašanjem tužiteljice oštećena strana dovedena u neravnopravan položaj sa učiniocem krivinih djela, pogotovo što se radilo o ubistvu brata i snahe oštećenog Muharema Mekića. Nepozivanjem punomoćnika oštećenih i neupoznavanjem Suda u momentu podizanja optužnice da oštećeni ima punomoćnika, prekršena su pravila ZKP BiH. A sve to je rezultiralo time da punomoćniku oštećenih Sud nije dostavio ni prvostepenu ni drugostepenu presudu – zbog čega su oštećeni uskraćeni za pravo na žalbu“, kaže Indira Karahodžić, koja ponašanje tužiteljke Kajmaković ocjenjuje nedopustivim.
OPSTRUKCIJE TUŽITELJICE KAJMAKOVIĆ
U dopisu iz maja 2011., koji je u posjedu Inforadara, advokatica podneskom od Tužilaštva traži da joj se dozvoli praćenje postupka pozivajući se na punomoć koju joj je dao Muharem Mekić. Karahodžić u dopisu zahtijeva i da joj se šalju pozivi i dokumentacija za oštećenu stranu.
Zvuči nevjerovatno, ali 12 godina nije bilo dovoljno tužiteljki Dijani Kajmaković da odgovori i na jedan upit Muharema Mekića, odnosno, njegove advokatice. Tijelo Lucie Cortez Salas bilo je lakše smjestiti u zajedničku grobnicu, učiniti je gotovo anonimnom i uskratiti joj dostojanstven ispraćaj.
Iz Tužilaštva BiH, međutim, u odgovoru Inforadaru kažu da na zahtjeve Muharema Mekića za preuzimanjem tijela ubijene Lusie „nije bilo ni zakonskog ni pravnog osnova jer on nije njen srodnik ni u pravoj ni pobočnoj liniji, niti su Mithat Mekić i Lucia Cortez Salas bili vjenčani“.
Muharem Mekić podsjeća da su Lucia Cortez Salas i njegov brat bili u vanbračnoj zajednici godinama, u kojoj su stekli i zajedničku imovinu.
Međutim, tvrdi da je raspolagao pismenom izjavom bratove zakonske supruge Sanele Mekić koju je dala njemačkoj policiji u Duisburgu kada su Mithata nakon odslužene zatvorske kazne protjerivali iz Njemačke (Mithat i Sanela, naime, godinama prije toga nisu živjeli zajedno). Originalnu izjavu je tokom istrage predao pravosudnim organima, a do dokumentacije, tvrdi, ne može doći jer mu je Tužilaštvo BiH uskraćuje.
I Sanela Mekić je na suđenju Turkoviću i ostalim potvrdila da je znala za vezu svog supruga sa Lucijom Cortez Salas. Sve to, kaže Muharem, upućuje na činjenicu da je zapravo Lucia bila prava supruga ubijenog Mithata Mekića.
Iz Tužilaštva BiH je Inforadaru takođe rečeno da „porodica ubijene Lucie Cortez Salas sa kojom je ostvaren kontakt i koja je bila informisana o navedenim događajima nikada nije došla da preuzme tijelo, niti su ovlastili bilo koga da to uradi u njihovo ime“.
Suprotno tome, Muharem Mekić izričito tvrdi da je punomoć imao jer članovi porodice nisu smjeli doći u Sarajevo, te da se sve nalazi u spisima Tužilaštva BiH do kojih on i njegova advokatica ne mogu doći.
Kaže da porodica, za koju Tužilaštvo BiH tvrdi da je nekad „ostvaren kontakt“, nikada nije obaviještena gdje je Lusia pokopana.
Više od decenije lišen bilo kakvih informacija o snahi, Muharem Mekić nedavno je otišao na sarajevsko groblje Bare gdje je davne 2010. preuzeo tijelo svog brata. Namjera mu je bila da se raspita o Lucijinoj sudbini. I, kaže, tu doživljava šok.
„Ljudi su bili izuzetno korektni, rekli su mi da je ona pokopana, pitam gdje – kažu na Vlakovu. Po čijem nalogu – kažu po nalogu Dijane Kajmaković. Ko je tada bio u njenoj pratnji – niko. Nikoga nisu obavijestili od familije, a mi smo molili da se tijelo preda. Potom sam otišao na Vlakovo da vidim gdje je ukopana i da položim cvijeće. I tamo sam se šokirao. Kažu – ona nije pokopana, ona je u kolektivnoj grobnici. Nikad u svom životu nisam pomislio da ima i jedna kolektivna grobnica. A posebno da je u njoj osoba koja je identificirana, sa DNK analizom i za koju se borim 12 godina da je pokopam o svom trošku“, ogorčeno priča Muharem Mekić.
Kaže da su mu obećali ekshumaciju:
„Ona je katolkinja i ja želim da na sahrani budu i katolički i muslimanski predstavnik jer to su žena i beba od mog brata. I želim da obavim normalnu đenazu pored brata gdje sam rezervisao dva mjesta 2010. godine.“
Muharem Mekić je, kaže, i tužan i sretan otkako je našao snahu Lusiju. Sretan zato što konačno može da je pokopa dostojanstveno, pored brata.
Na pitanje odakle mu snaga da tolike godine traga za tijelom nevjenčane bratove supruge, odgovara:
„To je jače od mene. Sanjam da snaha nađe svoj smiraj, to nije osoba za koju se ne zna ko je.“
I pored činjenice što je našao Lusiju, za Muharema Mekića tu nije kraj priče. Posebno je, kaže, ogorčen nepravdom i nepofesionalizmom u pravosuđu – zbog čega je i podnio krivičnu prijavu protiv tužiteljke Dijane Kajmaković.
Da će u tome ići do kraja, jasno je iz poruke koju je uputio odgovornima.
„Ja neću stati dok dišem!“, uvjerava Mekić dok čeka šta će Tužilaštvo Kantona Sarajevo uraditi po pitanju prijave protiv Dijane Kajmaković.
