U Sarajevu je juče, skoro 30 godina od rata, predstavljena studija o reparacijama za žrtve ratnog seksualnog nasilja organizacija TRIAL International i Udruženja građana Vive Žene, Tuzla. Žrtve silovanja poslije rata bile su stigmatizirane, o njima se nije govorilo, društvo i političari su ignorisali njihovo postojanje, nisu mogle dobiti reparacije, a mnoge su počinile samoubistvo.
Za njenu sudbinu odgovoran je Predrag Kujundžić, komandant jedinice “Predini vukovi” koji je 2009. godine osuđen na 17 godina zatvora za ubistva, progon i za silovanje i držanje u ropstvu svjedokinje 2 na Sudu BiH.
Jeziva ispovijest silovane djevojke objavljena je u Avazu 2009. godine. O silovanjima i ratnim zločinima Predraga Kujundžića i njegove jedinice “Predini vukovi” pisao je i Detektor.ba čiji tekst također prenosimo.
24.01.2009. u 12:17 Dnevni avaz
Potresna ispovijest svjedokinje u slučaju “Kujundžić”
Silovao me i Kačavenda!
Na hiljade je ispovijesti djevojaka i žena, Bošnjakinja koje su tokom agresije na BiH silovane i zlostavljane. Svaka od njih čini se stravičnijom od prethodne. Ime i prezime djevojke, čije svjedočenje o zločinima na području dobojske općine je i sastavni dio optužnice protiv Predraga Kujundžića Prede, zloglasnog vođe “Predinih vukova” kojem se trenutno sudi na Sudu BiH, nećemo otkriti, jer je ona na listi zaštićenih svjedoka koji su bili žrtve ovog zlikovca.U potresnoj ispovijesti, datoj i Udruženju “Žena – žrtva rata”, djevojka koja je u vrijeme kada su se zločinci iživljavali na njoj imala tek 16 godina, spominje i ime vladike Vasilije Kačavende. Đavoljeg vladiku, koji je poznat iz vremena agresije kao sveštenik koji je redovno blagosiljao zločince prije njihovih krvavih pohoda, spominje također u svojim svjedočenjima na desetine silovanih žena i djevojaka sa područja dobojske općine.- Dobrovoljno dajem izjavu o izvršenom ratnom zločinu nad civilnim stanovništvom na području sela Grapska, općina Doboj. Agresija na BiH me zadesila u selu Grapska, gdje sam živjela u kući sa svojom porodicom – ocem, majkom, dvije sestre i bratom. Krajem mjeseca aprila 1992. godine prešli smo kod rodbine moje majke. Tu smo bili sve do 10. maja, kada su u selo upali srpski vojnici.
Tada sam i ranjena u desnu podlakticu, a ubili su i mog brata koji je imao 10 godina. Ubio ga je Predrag Kujundžić, zvani Predo. Dolazi naredba od Srba da svi napustimo selo da idemo u jedan dio zvani Cesta i da se tu svi skupimo. Kada smo došli, stigla je naredba da se na jednu stranu odvajaju ranjenici, a na drugu ovi koji nisu ranjeni. Majka je nosila mog ubijenog brata, bila je sva krvava, tako da se izvukla u grupi ranjenih civila i sa sobom ponijela moju sestru koja je imala 16 mjeseci. Moja majka, ja i sestra smo kolima Hitne prebačeni u Doboj. Sa nama je bila i još jedna djevojka kojoj je granata odbila obje noge čijeg se imena ne mogu sjetiti. Tada sam prebačena na Odjel hirurgije u dobojskoj bolnici, a majka je ostala sa mojom sestrom na Dječijem odjeljenju.
Predrag Kujundžić dolazi u Sud BiH
Prva pomoć mi je pružena sutradan ujutro, a pomoć mi je pružio dr. P. L. Dok sam bila na stolu, taj doktor je počeo da mi dira grudi, zatim po cijelom tijelu. Prekinula ga je medicinska sestra koja je ušla u sobu. U bolnici sam ostala 10 do 12 dana, a svaki dan kad god bi ušao u sobu, dr. P. L. me dirao. Cijelo vrijeme sam razmišljala zašto me Kujundžić nije ubio. Njegov lik, kako ubija moga brata, bio je stalno pred mojim očima. Moje zdravstveno stanje sa rukom nije bilo dobro, ali su mi rekli tvoje selo je slobodno i možete bez problema ići kući, slobodne ste i lojalne. Idem kući ja, mama i moja sestra. Došle smo kući bez brata. Moja nena, očeva majka, dočekala nas je. Samo je rekla “snaho, je li istina da nema D…..”. Tu je ponovo nastao plač…. Nakon toga, skrivali su se kod amidže i strine, ali se ubrzo pročulo da ih četnici traže. Skrivali su se, sve dok strina nije rekla da idu, jer neće da imaju problema. Promijenili su lokaciju. Potom je uslijedilo odvođenje muškaraca. Bio je 12. juni 1992. godine. Srušena je i džamija u Čivčijama.
– Po priči mještana sam saznala da je džamiju zapalio Predrag Kujundžić zvani Predo, a i da stoji iza odvođenje muškaraca iz sela, a mislim da ih je bilo preko 30. Niko od mještana se nije htio družiti sa nama jer su nas tražili, gdje god bi došli, govorili su “ne smijemo, vas traže”. Kada više nismo imali kud, ponovo se vraćamo kod nene i mama tada veli neni “evo ti S….., čuvaj je, mi idemo na punkt da se predamo, mi više nemamo kud, ili neka nas ubiju ili neka nas puste”. Ja i moja majka idemo na punkt kod srpske vojske i mama je rekla vi nas tražite, mi smo došli, da vidimo šta je, mi ništa nismo krive. Ovaj srpski policajac kaže “da provjerim, sačekajte malo”. Za nekih 30 minuta se vratio i rekao je “vas niko ne traži, zvao sam stanicu, niste nigdje traženi, možete se slobodno vratiti vašoj kući, u pitanju je neka banda koja pljačka selo, poslat ćemo policiju da vas češće obiđe, možete se slobodno vratiti”.
Ja i majka se vraćamo ponovo neni. Nena je pozvala komšiju da popravi bravu jer su je srpski vojnici pokvarili dok su nas tražili na našoj kući. Krajem mjeseca juna i početkom jula 1992. godine dolazi vojna policija i nama kaže “ne bojte se, niste traženi”. Kroz 5-6 dana čujem auto dolazi pred kuću, a u kući smo bile ja, majka, sestra i nena.
Udarac puškom
Najednom se čuje lupanje i upadaju u kuću srpski vojnici i govore: “Majku vam jebem mislile ste se sakriti”. U tom momentu vidim istog čovjeka koji mi je ubio brata, vidim njegovo lice, a mislim da je bilo s njim oko 10 srpskih vojnika. Ovaj čovjek koji je ubio mog brata prilazi meni i sa istom onom puškom koju sam vidjela kod njega kada je pucao prilazi meni i gura me u predjelu grudnog koša i govori “skidaj se”. Ostala sam nijema, ukočena. Ponovo me udara puškom u grudi i govori “skidaj se” . Od drugog udarca sam bila pored zida. Tada sam dobila tu istu pušku u bradu, tada sam već bila na podu, počeo je da me svlači. Tu me je silovao. Kada je završio, bila sam u krvi, tučena, govori oblači se, šuta me nogama i govori oblači se, vuče me za kosu. Tada sam navlačila trenerku koju mi je skinuo. Zatim mi govori ulazi ovamo, odvodi me u jednu sobu. Kada sam tu ušla, pita me gdje ti je brat. Rekla sam da je poginuo. Počeo je da me tuče i govori lažeš, lažeš, gdje ti je brat, gdje ti je otac. Desno nam je bilo kupatilo, ja vidim kako srpski vojnici izlaze i ulaze, a jedan govori “jebi joj mater, neka umre”. Tada sam shvatila da mi nema mame. Pošla sam u drugu sobu, moja majka je bila gola, bez svijesti… sam taj doživljaj kakvu sam vidjela majku, bila je u krvi, ja sam vrištala, mama, mama da bi je probudila da vidim da je živa. Ovaj što me je silovao ponovo me vraća u sobu, tuče i pita gdje mi je brat, ja govorim poginuo je. Sve što me je pitao ja nisam više mogla odgovoriti, počela sam mucati, jezik mi otekao, htjela sam reći što me pitaš kada si ga ti ubio. Nakon pola sata napustili su našu kuću i odlaze.
Radio Doboj
Ujutro je došao po mene srpski vojnik, izgledao je visok, oko 2 metra, crn, krupne crne oči, prokrezav, starosne dobi oko 30- 35 godina. Kasnije sam saznala da mu je nadimak Golub, mislim da je sa Ozrena. Po mene je došao policijskim autom. Odvodi me u Automoto društvo u Doboj. Tamo me je čekao Predrag Kujundžić, rekao mi je da sačekam i da ne razgovaram s bilo kim ako me neko bude nešto pitao. Poslije dolazi sa čovjekom kojeg je zvao Kume. Poslije sam saznala da se taj čovjek zvao S. K. Tada me trpaju u jedno auto i odvoze u Radio Doboj. Tu su mi dali jedan tekst koji sam morala 2-3 puta da pročitam. Uvode me u studio i naređuju mi da čitam u mikrofon, što sam morala i uraditi. Pisalo je kako ja, muslimanka, odričem se svoje vjere, kako su muslimani za rat krivi, kako su srušili džamiju, kako su oružje davali po selu da se ratuje, kako ću da primim srpsku vjeru i novo ime koje će biti poslije objavljeno. Ja sam to morala pročitati…
Poslije Radio Doboja njih dvojica me odvode u naselje Bare u jednu kuću. Sjećam se samo da, idući iz Doboja, toj se kući dolazi s desne strane. Znam da je u blizini bila benzinska pumpa. Tu me je ponovo silovao Predrag Kujundžić i ovaj S. K. Iživljavali su se nada mnom, tjerali na oralni seks. Zlostavljali su me toliko da sam krvarila iz spolnog organa, usta, nosa, čmara. Tada me odvoze autom na početak sela Čivčija, izbacili su me iz auta i otjerali da idem kući. Odvodili su me, dovodili, odvodio me Predrag Kujundžić u rovove na Ozren. Tada mi je dao vojnu maskirnu uniformu koju sam morala obući, na glavu mi natukao crvenu beretku, a na vrat mi je stavio veliki zlatni lančić sa krstom. Predrag mi je naredio da ni kad spavam ne smijem skinuti krst. Nedugo poslije toga dao mi je papir na kome je pisalo da su moji roditelji saglasni da njihova maloljetna kćerka prelazi na ime Aleksandra Kujundžić. Nikada me više niko od četnika nije zvao mojim pravim imenom, nego Aleksandra ili “robe”. Deset dana nakon što mi je promijenio ime, odveo me je u Bijeljinu da me krsti. Sjećam se, u to vrijeme oko te crkve bila je skela. Objekat je bio u obnovi ili izgradnji. Tad sam upoznala vladiku Vasilija Kačavendu. Kada je Vasilije došao pred mene, raskopčao je svoje pantalone, izvadio spolni organ i natjerao me da njegov spolni organ stavim u svoja usta, što sam morala i uraditi, a ovo mi je radio u jednoj prostoriji od crkve. Zatim, Predrag pita Vasilija: “Hoćeš li je sada ili kasnije, kada bude naša”, a Vasilije odgovara: “Neću kasnije, bit će grijeh kada bude naša, ja hoću sada”. Tada me je vladika silovao. Nakon toga su me krstili.
Ostala trudna
Mene su silovali bezbroj puta, Predrag Kujundžić, njegov brat, Golub, S. K., Vasilije Kačavenda, maltene svi Predini vojnici, a na rovovima ko god je htio, on me je davao. Ni sama više ne znam koliko sam puta silovana, na stotine. Silovana djevojka, “svjedok 2” u slučaju “Kujundžić”, završila je potom u Derventi, gdje je ponovo bila silovana, a tjerali su je da radi sve vrste poslova. Tu je i ostala trudna sa V. T., nakon čega je uspjela, na svu sreću, izvršiti abortus, jer V. T. nije “htio ništa balijsko”. Tek u jesen 1996. godine uspjela je pobjeći od V. T. i na ulici srela ženu koja joj je pomogla. Ona i njen suprug držali su kafić gdje se zaposlila, Uz pomoć radio amatera uspjela je uspostaviti kontakt s majkom, i 2000. napustiti Derventu. Danas živi u Njemač koj, gdje je potražila pomoć psihijatra i od tada se nalazi na redovnom liječenju.
Pokušala sam se ubiti
– Kada me Predrag Kujundžić vratio kući, uzela sam sve tableta što je bilo i pokušala se ubiti. Kada sam se probudila, bila sam svezana za krevet u ludnici u Doboju, gdje me silovalo šest bolesnika četnika, koji su tu bili na liječenju. Predrag je dolazio i govorio da sam poludjela za bratom. Govorila sam nisam luda, molim te, pusti me kući. Sjetila sam se ko sam, šta sam, računala u sebi tablicu množenja.
Sjećanje na “Predine vukove”
16. oktobra 2008. Detektor.ba
Državno tužiteljstvo okončalo je dokazni postupak protiv Predraga Kujundžića zvanog Predo, optuženog za niz zločina počinjenih na području općine Doboj tokom 1992. godine.
Odbrana je predložila saslušanje velikog broja svjedoka, koje će početi 16. oktobra 2008.
Prema navodima optužnice, Kujundžić je komandovao jedinicom “Predini vukovi”. Na teret mu se stavljaju ubistva, progoni, fizičko i psihičko zlostavljanje civila Hrvata i Bošnjaka koji su bili zatočeni u “Perčinom disku” i drugim objektima u Doboju.
Uhapšen je 10. oktobra 2007. godine, od kada se nalazi u pritvoru “zbog mogućnosti utjecaja na svjedoke”.
“Primili smo anonimno pismo od grupe građana iz Doboja o pokušajima zastrašivanja i podmićivanja svjedoka. Jedan od svjedoka je rekao kako mu je telefonom prijetila nepoznata osoba govoreći da će zapamtiti ko su ‘Predini vukovi’”, kazala je tužiteljica Božidarka Dodik.
Kujundžić je nekoliko godina bio na listi osoba koje su se sumnjičile za pomaganje u bijegu haškom optuženiku Radovanu Karadžiću, zbog čega mu je od 2003. onemogućen ulazak u zemlje članice EU-a i SAD.
Među četrdesetak svjedoka Optužbe koji su govorili o stradanjima u Doboju, saslušan je i Mirsad Tokača, predsjednik nevladine organizacije Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC) iz Sarajeva, koji je rekao kako su mnogi svjedoci sa kojima su pričali spominjali “Predine vukove” kao učesnike u zločinima na području Doboja.
Svjedoci Tužiteljstva govorili su o odvođenju muškaraca iz sela Bukovačke Čivčije u logor “Perčin disko”. U optužnici stoji da su “Predini vukovi”, pored ostalog, odveli 50 zatvorenika iz ovog logora u naselje Makljenovac, gdje su bili “upotrijebljeni kao živi štit”. Ubijeno je njih 16.
“Saznala sam da mi je muž bio u živom štitu i da je poginuo 12. jula 1992. godine”, ispričala je Senada Ahmić, dok je svjedokinja Vahida Šehić rekla da je čula kako su joj supruga odveli “neki vukovi” i da je ubijen u živom štitu.
O odvođenju muža i sina svjedočila je i Fatima Hamidović, koja je u sudnici identificirala optuženog, rekavši da ga smatra “odgovornim za njihovo ubistvo”.
Ova svjedokinja je ispričala da su obojica stradala u živom štitu, i da je to saznala od izvjesnog Safeta Ahmića.
“On mi je rekao da su mi sinu pucali u glavu, a onda njemu naredili da tijelo baci u rijeku”, kazala je.
Jedan od onih koji su preživjeli ovaj živi štit – zaštićeni svjedok 8 – prisjetio se tog dana.
“Ne znam tačno koliko je to trajalo – možda vječnost, a možda i manje… Sjećam se da mi je otac govorio: ‘Uči, sine, da preživimo’”, rekao je svjedok 8.
Ovaj svjedok tvrdi da je u “Perčinom disku” preživio najgore oblike zlostavljanja: od toga da je tjeran da se tuče sa rođakom, do toga da ga je “neki momak” brutalno premlatio lancem.
“Ne znam koliko puta me udario, znam samo zvuk mesa koje puca kada me udari”, prisjetio se.
U sjećanju svjedoka Edina Memića, bivšeg zatočenika, ostao je 19. juli 1992. godine, kada su u “Perčinom disku”, kako je rekao, “‘Predini vukovi’ udarali čitav dan”.
“Tražili su da se udaraju otac i sin, dva brata… Iživljavali su se. Tjerali su nas da jedemo crveni luk i sapun. Poslije su napravili ring i tjerali braću da se tuku. Kladili su se u gajbu pive ko je jači. Ko pobijedi dobije dvojicu da ga tuku”, ispričao je Memić.
Jedan od zaštićenih svjedoka koje je Tužiteljstvo saslušalo, bivši zatočenik logora “Perčin disko”, ustvrdio je pak kako osoba koja sjedi na mjestu optuženog nije ista osoba koju je vidio sa vojskom u logoru i koja se predstavila kao Predrag Kujundžić.
“Dan nakon što su nas vojnici pretukli, u logor je došao čovjek koji se predstavio kao Predrag Kujundžić i rekao da su to uradili njegovi ljudi greškom, jer su mislili da smo mi vojni zarobljenici”, ispričao je svjedok 10, opisavši osobu koja se navodno predstavila kao Kujundžić kao “višeg, krupnog, debelog, plavog čovjeka”.
Za razliku od njega, svjedoci Edin Hadžović i Ibro Spahić tvrde da su u vrijeme zatočenja u “Perčinom disku” često viđali optuženog Kujundžića, kojeg je Hadžović poznavao i prije rata.
Da se radilo o optuženom ne sumnja ni svjedok 6, koji tvrdi da ga je u Centralnom zatvoru u Doboju, gdje je bio zatočen, Predrag Kujundžić pitao hoće li s njim “igrati ruski rulet”.
“Prislonio mi je pištolj na glavu i opalio u prazno. Poslije toga me je udario po desnom obrazu i rekao: ‘Šteta…’”, prisjetio se svjedok 6.
Zaštićeni svjedok 14 je ispričao kako ga je pretukao lično “Predo”, koji je sa “pet ili šest vojnika” došao u njegov stan u Doboju.
“Tražili su neku radiostanicu i počeli su me tući nogama jer je nisam imao. Predo me je udario po nosu nekim oružjem i krv mi je potekla. Potom su otišli”, ispričao je svjedok 14.
“Predinih vukova” sjeća se i svjedokinja Nađa Šerić, koja je, kako tvrdi, 153 dana bila zatočena i maltretirana u zgradi policije u Doboju.
“Najbrutalnije sam pretučena onog dana kada su došli vojnici sa crnim beretkama, u crnim majicama i maskirnim pantalonama. Zaključila sam da su ‘Predini vukovi’ jer sam od drugih čula da su to oni, ali i jer je među njima bio Slaven Todić, kojeg sam znala”, pojasnila je.
U jednoj od tačaka optužnice, Tužiteljstvo tereti Kujundžića da je, zajedno sa pripadnicima svoje jedinice, u junu 1992. sudjelovao u silovanju maloljetnice i njene majke, te da je maloljetnicu od juna do decembra iste godine držao u seksualnom ropstvu. Obje su svjedočile pred Sudom BiH, ali bez prisustva javnosti.
O traumama koje i dalje nosi jedna od ovih svjedokinja govorio je vještak psiholog Senadin Fadilpašić, koji je rekao da se radi o “hroničnoj formi posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP)”.
Detektor.ba