Ako mislimo o tome kako će početi ono što niko normalan ne želi da se desi, ono što se zlokobno najavljuje sa svih strana, imali smo priliku vidjeti na slučaju sramotnog napada huligana na grupu Beograđana na Ilidži. To će se desiti upravo tako. Kao na Ilidži. Takve stvari počinju bez nekog stvarnog početka, banalno, uostalom kakvo je inače zlo.
Radi mlađih, upravo onih naraštaja kojima pripadaju oni koji su izvršili napad – to su godišta 1995., 1996., 2000., 2003. – treba povodom toga reći, dovoljan je neki „slavljenik“, poneki „ćelo“ s asfalta, srpska zastava kao rekvizit, a onda red naguravanja, sijevanja noževa i mehanizam zla, svježe nauljen, bit će stavljen u pogon. Evo ga u pohode po svoje nove žrtve koje treba prinijeti na oltaru „nacionalnog interesa“.
Prispjela je nova generacija koju treba žrtvovati.
Da je ovo što govorim realna opcija svjedoči upravo instantna aktivacija tog mehanizma zla čiji je obrazac, barem nama starijim, vrlo dobro, predobro poznat.
Neki srbijanski mediji, pogotovo režimski tabloidi, uz sekundiranje zaprepaštenih RS rukovodilacau nekoliko minuta Sarajevo su pretvorili u stratište srpskog naroda. Prednjači portparol SNSD-a Radovan Kovačević, koji kao da citira tekst iz beogradske Ilustrovane politike ili Večernjih novosti iz aprila 1992. godine, kaže:
„Ovim svirepim napadom samo je još jednom manifestovana mržnja koja u Sarajevu postoji prema Srbima“, a zatim dodaje i sljedeće:
„Sve ovo proizvod je hajke koja kontinuirano dolazi iz političkih krugova i huška narod protiv svega što je srpsko. To najbolje govori kakvu dobrodošlicu Sarajevo ima za sve Srbe“.
Da sada ubjeđujemo čovjeka na tragu očitog, pa zaključimo, kao na onom legendarnom grafitu: Ovo je Srbija – ovo je pošta, budalo, i da na njegovo „ovo je hajka na Srbe“ kažemo Ovo je napad huligana, budalo – nema nikakvog smisla.
Kovačević i njemu slični samo su šarafi tog mehanizma koji zabacuju udice neće li im se posrećiti barem kakva barikada. Kao što ni reći da je to bio samo napad huligana ne bi bilo potpuno tačno.
Generacije mladih naraštaja na svim stranama, osobito zahvaljujući čarima digitalnog svijeta, uvelike su zatrovane nacionalizmom. Huškanje je sastavni dio vokabulara nacionalističkih vođa, osobito Kovačevićevog šefa, ali ni drugima nije mane. Uostalom, ne zaboravimo da je ovom incidentu prethodio drugi, kada se iz hrvatskog malonogometnog tima skandiralo „Ubij Srbina“. Evo nam konačnog proizvoda tridesetogodišnjeg nacionalističkog poretka u regionu. Iste parole, nova mlada lica.
Maligni tumor nacionalizma je uspješno proliferirao, a možda čak i metastazirao, jer stvarno ne vidim da može biti većeg dna, ne vidim da zlo ima više kud osim možda da ponovi svoj krug od prije tridesetak godina.
I zaista, nije vrijeme za riječi. Teško je išta smisleno reći pred bujicom mrzilačkih, fašističkih komentara koji su zapljusnuli digitalne portale nakon objave vijesti o incidentu. Ti komentari su najbolji dokaz koliko je nacionalizam ideologija ništavila. Njihov cilj nije da prenesu neku informaciju, da nešto kažu ili obavijeste, oni su tu da budu izraz mržnje radi sebe same.
U tim komentarima mržnja hoće samu sebe i poput sojeva korone ovi pravci mrzilačkog govorenja evoluiraju u sve zaraznije forme koje će mržnju pretvoriti u normalnost. Da, baš onu normalnost koja će dopustiti nekome ko je rođen nakon 1995. da kaže kako je, naprimjer, „bratstvo i jedinstvo bila zabluda srpskog naroda“, ili da je pokušaj nalaženja drugačijeg pristupa u politici od onog koji će čvrsto stajati na pozicijama nepremostivih razlika, ravan izdaji, kapitulaciji.
Zato je vrijeme za djela, mržnji unatoč.
Ono na što sam posebno ponosan je promptna reakcija sarajevskog MUP-a i odgovornih u gradu i kantonu. Pravna država, ali i pokazana ljudskost prema žrtvi je najbolja brana pred mržnjom i dubokom državom koja stvara uslove za njezin procvat.
Samo tada imaju punog smisla riječi premijera Forte da je Sarajevo otvoren grad i da će takav ostati.
