Domalo dvadeset i sedam godina, polovica moga života, prošla je od usijanog srpnja 1992., kada smo fotoreporter Maganja i ja, tražeći način da nekako uđemo u već mjesecima opkoljeno Sarajevo, pa sve kružeći oko grada kao lešinari oko žive lešine nabasali u Kiseljak.
Tamo su nas uputili prema Kobiljači, isturenoj čuki HVO-a prema položajima Karadžićeve vojske, taman na vrijeme da u jednom kontejneru uz cestu posvjedočimo nadrealnom prizoru: kao na godišnjici mature našli su se tamo pripadnici srpske vojske i HVO-a, baš kao četnici i ustaše četrdeset i neke, pa nam uz rakiju i mezu ispričali kako je u njih uzoran onaj, kako se zove, oca mu jebem, da: suživot.
Tu, recimo, iznad Kobiljače, nalazila se jedna artiljerijska posada Teritorijalne obrane, buduće Armije BiH, koja je gađala srpske položaje oko Ilidže, pa su iz vojske Srpske Republike BiH – koja će već sljedećeg mjeseca postati Republika Srpska – poručili Hrvatima iz Kiseljaka da će biti prisiljeni otvoriti vatru ukoliko oni sami ne riješe tu stvar s „Turcima“. Iz HVO-a su odgovorili da bi oni to obavili, ali da nemaju čime. „Sutradan“, pričao nam je krupni srpski vojnik, „pozajmili smo ustašama ‘pragu’ i municiju, i stvar je bila sređena.“ „Jest, jest“, prisnažio je jedan od „ustaša“ u uniformi HVO-a, pa se pozdravio s kolegama, sjeo u automobil i otišao preko srpskih položaja u Sarajevo, „da proda nešto krumpira“.
Maganja i ja bili smo šokirani. Bilo je to vrijeme čvrstog deklarativnog savezništva Hrvata i Bošnjaka, upravo toga dana Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su sporazum o prijateljstvu i suradnji, i hrvatsko-bošnjački rat bio je još daleko. Tamo pak odakle smo došli, o bratskim odnosima Bobanova HVO-a i Karadžićeve vojske nitko nije imao pojma: koji tjedan ranije u Hrvatskoj je završena operacija Miljevački plato, deblokiran je i Dubrovnik, a upravo tih dana – dok je Tuđman Izetbegoviću izjavljivao ljubav, a srpski i hrvatski vojnici u onome kontejneru na Kobiljači opušteno nam pričali kako zajedno tuku „balije“, pa jedni druge opskrbljuju oružjem, a drugi prve gorivom za tenkove – srpska je vojska pod komandom generala Momira Talića i Slavka Lisice ušetala u Posavinu kao u kafanu.
U hrvatsko-srpsko bratstvo i jedinstvo uvjerili smo se i sat-dva kasnije, kad su nas srpski vojnici s punkta HVO-a ispratili do Stupa i predali tamošnjem HVO-u, kad smo tako ušetali u Sarajevo kao Srbi u Posavinu, i kad smo na rubovima sarajevskog inferna vidjeli netaknuta hrvatska predgrađa. Tek što smo iste večeri Velimira Marića, zapovjednika sarajevskog HVO-a i predsjednika tamošnjeg HDZ-a, krenuli pitati o tome, u stožer je sa svojom bandom na motorima upao Juka Prazina, pa se pred nama grubo izderao na prestravljenog Marića i demolirao mu kancelariju, prijeteći kako će „stati na kraj svima koji surađuju sa četnicima s Ilidže“.
Kasnije ćemo saznati da su se, poput braće iz Kobiljače, u kojekakvim kontejnerima, uz rakiju i mezu, tih godina čak četrdeset i osam puta sastali i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, saznat ćemo da su se u jednom boljem kontejneru u austrijskom Grazu uoči tog ljeta tajno sastali i Mate Boban i Radovan Karadžić, dogovorivši podjelu interesnih sfera u Bosni i Hercegovini, sve zaključujući kako „nema nikakvog razloga za oružane sukobe Hrvata i Srba u BiH“, pa tako ni za sukobe u, štajaznam, Posavini.
Saznat ćemo kasnije još mnogo sličnih dirljivih priča iz toga žanra, poput one sačuvane u dnevniku generala Ratka Mladića, koji će godinu dana kasnije, s nadnevkom 15. srpnja 1993., zabilježiti kako su mu na ime „učinjenih usluga“ – dakle pomoći u oružju i municiji, te artiljerijske i logističke podrške u obračunu s „Turcima“ – Hrvati isplatili točno 8,092.032 njemačke marke u gotovini, što sa tjedan dana ranije isplaćenim avansom od dvije cisterne dizela i 1,191.246 maraka iznosi ukupno 9,283.278 maraka.
Uopće, oružano bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini opće je mjesto sjećanja na devedesete, ali i stvarnosti dvijehiljaditih, ustrajno njegovano svih ovih domalo dvadeset i sedam godina, sve do danas, kad je najpredaniji i najglasniji agitator trećeg, hrvatskog entiteta u BiH upravo generalni direktor Republike Srpske Milorad Dodik. Zbog čega mu, najzad, već tradicionalno svakog 9. siječnja – na dan Svetog arhiđakona Stefana – na hodočašće za krsnu slavu Republike Srpske u Banju Luku stižu visoka hrvatska izaslanstva, na čelu sa samim generalnim direktorom Herceg-Bosne i predsjednikom bosanskohercegovačkog HDZ-a Draganom Čovićem.
Onda se prošlog tjedna, na Dan Republike Srpske, zajedno s Čovićem Miloradu Dodiku poklonio i hrvatski veleposlanik u Bosni i Hercegovini Ivan Del Vechio, i ispala je velika pizdarija.
Zbunjen sam čitao dramatične izvještaje o hitnim sastancima u Vladi, pozivima u Sarajevo i urgentnom povlačenju ambasadora Del Vechija u Zagreb. O čemu je riječ, jesam li nešto propustio? Što se u međuvremenu dogodilo, pa je prisustvo hrvatskog veleposlanika na svečanoj akademiji 9. januara odjednom diplomatski skandal?
Navodno, kako sam shvatio, sranje je ispalo što je Dodik ove godine za Dan Srpske posthumno odlikovao generala Slavka Lisicu, koji je zbog granatiranja Šibenika 1991. u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine. Opet, malo mi je nategnuto to zvučalo: pa Dodik već godinama, sve uz štovateljske klimoglave HDZ-ova guvernera u BiH Dragana Čovića, dijeli ordene najgorim ratnim zločincima, odlikovao je on za Dan Srpske i Biljanu Plavšić i Krajišnika i Radovana Karadžića i samog Ratka Mladića, dijeli on odlikovanja šakom i šapkom: istim ordenom, redom Karađorđeve zvijezde prvog reda, prije deset godina odlikovao je i generala Momira Talića, pa je red valjda bio da ga konačno dobije i Talićev posavski suborac Slavko Lisica.
Nije, uostalom, general Lisica Karađorđevu medalju dobio zbog granatiranja Šibenika – boli Dodika kurac za Šibenik – već za zasluge u probijanju posavskog koridora, što su ga u Grazu dogovorili Boban i Karadžić, i što ga je u svojih četrdeset i osam susreta s Miloševićem blagoslovio onaj, kako se zove, onaj zbog kojega Posavljaci i danas pjevaju „Posavino, spaljena i pusta, prodala te iskrivljena usta!“.
Domalo dvadeset sedam godina kasnije, eto, iznenada – kao da se ništa u tih dvadeset sedam godina nije dogodilo, kao da nismo Mladiću na ruke plaćali savezništvo u ratu – ispao skandal zbog hrvatskog veleposlanika na dodjeli ordena jednom srpskom zločincu. Iako, devet puta da prevrnem, prikladniju osobu da mu se pokloni od hrvatskog veleposlanika ja našao ne bih.
„Nisam bio na svečanom postrojavanju ni na dodjeli odličja. Ne pada mi na pamet da idem na to. Samo je nespretno izabran datum za sastanak koji smo ranije dogovarali s Dodikom”, mrtav je hladan onda ambasador Del Vechio za N1 televiziju objasnio kako je sve zapravo samo splet nesretnih okolnosti, jedan od onih nevjerojatnih slučajeva kad čovjek dogovori rutinski radni sastanak s Dodikom, pa ispadne da baš na taj dan pada Sveti arhiđakon Stefan, krsna slava Republike Srpske!
A meni se odjednom sve samo kazalo. Pa da, „nespretno izabran datum“! Samo splet nesretnih okolnosti, jedan od onih nevjerojatnih slučajeva, poput onoga kad je Slavko Lisica od svih ljeta Gospodnjih za zauzimanje Posavine nespretno izabrao baš ono kad su se u Grazu sastali Boban i Karadžić, ili kad je za isplatu desetak milijuna maraka Ratku Mladiću, od svih ratova u bivšoj Jugoslaviji, Hrvatska nespretno izabrala baš onaj hrvatsko-bošnjački.
Ili, štajaznam, kad su za tumačenje prijateljstva i suradnje ustaše i četnici u jednom kontejneru na Kobiljači nespretno izabrali baš onaj dan kad je sporazum o prijateljstvu i suradnji Tuđman potpisao s Izetbegovićem.
Samo, shvatili ste, nespretno izabran datum. Cijela nam suvremena povijest tek kalendar nespretno izbranih datuma.
