Prvog američkog ambasadora u BiH upoznao sam onaj dan kada su Sarajlije primale novi krug humanitarne pomoći: 250 grama graha, 340 grama nareska, 200 grama šećera, 200 grama masnoće, 150 grama soli, 1 kilogram brašna i jedan sapun, po osobi.
Još me je držala predratna, knjigama stečena predodžba o ovoj sorti ljudi… ambasadorima, diplomatima… Opisivali su mi ih Graham Greene, John le Carre, Lawrence Durrell, moji omiljeni autori iz tog domena. Kod Le Carrea omiljena mi definicija:
„Malo dramatičnosti, mnogo mlaćenja prazne slame, malo više zainteresiranosti za stanje na berzi, a onda rikverc u kolotečinu, do sljedećeg rasporeda“.
Bio sam u to vrijeme dopisnik Glasa Amerike. Susret je bio prigodan, nekoliko dana uoči otvaranja američke ambasade u Sarajevu. Ambasada je zapravo djelovala još od novembra 1993. ali je zbog ratnih dejstava bila smještena u Beču. U međuvremenu, uslovi su se promijenili.
Pamtim Jakoviča dok mi lijepim „našim“ jezikom, bez zastajkivanja i poštapalica, govori: „Sada imamo Federaciju, imamo mir između bosanskih Hrvata i bosanske Vlade i sada je pravi čas da otvorimo ambasadu i ohrabrimo pozitivne elemente u Bosni i Hercegovini“.
Govorio je: imamo. Baš tako. Prvo lice množine.
Razgovarali smo u jednoj od soba hotela Holiday Inn gdje je prvi američki ambasador bio privremeno smješten.
Jedan od stranih novinara tek pristigao u grad pod opsadom reći će mi poslije, u lobiju hotela, da su ga urednici pripremali sa: „Sarajevo je kliše. Mislim… već dosadna priča koja se tupo ponavlja“. Pomislio sam oprezno: „Jakovič izgleda nije kliše“.
Ambasada je otvorena 4. jula. Šta Amerikancima znači taj datum valjda ne treba naglašavati. Sarajevski 4. juli 1994. je bio sunčan, blag. Jakovič nikako nije djelovao kao John le Carreov kliše:
„Malo dramatičnosti, mnogo mlaćenja prazne slame, malo više zainteresiranosti za stanje na berzi, a onda rikverc u kolotečinu, do sljedećeg rasporeda“.
Možda se poneko od takvih mogao naći među okupljenima.
Sjećam se da je Jakovič rekao da je njegov djed rođen „ovdje“ a potom otišao u Ameriku i da je „silno htio da se vrati, a nije mogao“. U tom sam trenutku otpio gutljaj iz obojene plastične čaše – sam sebi nazdravljajući: i moj djed je svojevremeno otišao u Ameriku, ali se vratio kada je Crna Gora zaratila, i … eto mene. U ratu.
Okupljenima se Jakovič na kraju obratio sa: „Ovo je vaša američka ambasada, od danas ja sam vaš američki ambasador i dok ima nas ima i Bosne. Bosne će biti“.
Ukratko: bilo je svečano 4. jula 1994. u Sarajevu. Krenulo nas! čitalo se u pogledima prisutnih. Kuckalo se plastičnim čašama. Sjećam se Nedžada Ibrišimovića kako lijep, visok, moćan, višestruko talentiran, stoji i šuti. Moram priznati: mnogo impresivniji od Alije Izetbegovića kojeg je „svita“ dovela do mikrofona.
I da… i toga se dobro sjećam: obje zastave koje su unešene u unutrašnje dvorište gdje se svečanost odvijala, bosanska i američka, bile su pomalo zgužvane, neopeglane. Čak mi je i to djelovalo simpatično. Pravdalo je mnoge pogužvane košulje na prisutnima. Struje taj dan nije bilo. Za vodu se ne sjećam.
Ali, nikada ne pretjerujte s entuzijazmom. Uvijek bude i neki disonantni, zapravo otrežnjujući ton. Povodom obećanja da će Bosne biti, Stjepan Kljujić je onim svojim specifičnim glasom pitao: „A kolika će ona biti?“ Mislim da je dodao nešto u smislu „ovi koji su bili za cjelovitu, mislim da nemaju velike perspektive“.
Sad ću napraviti rez. Kažu da nema boljeg načina da shvatite djelovanje vremena nego kad ugledate lice koje dugo niste vidjeli. Gledam Viktora Jakoviča 2018. i prilično se trudim da ga prepoznam. Da se upitam da li bi on mene prepoznao, ne naumpada mi. Ne zato što sam ostario, nego i ne pomišljam da me je zapamtio. Gledam ga na snimku, sa sesije Kruga intelektualaca 99. Do njega važno sjedi Jusuf Pušina. Intelektualac? Tek kad se potrudiš vidiš u uglu Harisa Silajdžića, skoro pa smanjenog.
Govori Jakovič. Još vjeruje u „projekat Bosne“. Shvata da u Bosni trebamo pomoć, da je pravo što od Amerike očekujemo da nešto učini, a onda pravi malu pauzu, te glasom za koji mi se čini da sada ima malo jači „stranjski“ prizvuk izgovara:
„Ali američki građanin može reći: A zar nismo već dovoljno učinili?“
Promijenili su se mnogi ambasadori u Bosni i Hercegovini od prvog. Sjećam se da je povodom povlačenja Jakoviča neko organizirao peticiju pa Sarajlije stajale u redu da se potpišu pod apel da nam se Jakovič „ostavi“.
Pomislio sam na to kada sam juče ugledao transparent pred američkom ambasadom kojim se zahtjeva da nam se „Matthew Palmer ne ostavi“. Uradiće američka administracija u skladu sa svojim interesima, pomislio sam. Ne bih se upuštao u kombinatoriku. Kaobajagi znalac. Htio bih nešto prozaičnije ovdje pomenuti.
Naime, onaj dan kada je promovisan prvi američki ambasador, baš 4. jula 1994. godine, lokalni mediji su upozoravali da se Sarajlije neodgovorno ponašaju prema smeću. Dotadašnji apeli su prošli ugluho. Te su plavi šljemovi obavili taj posao. Ne treba sumnjati da su plavi šljemovi plaćeni za ono što su uradili.
Ali, kada se previše oslonite na druge, niste li u prilici da atrofiraju vaše sposobnosti?
Ne pišem ovaj tekst da bih dao priloga aktuelnoj raspravi šta i ko nam misli ili ne misli, ko nam o glavi radi a ko nam je prijatelj. Što rekao Emmanuel Macron ovih dana: „Volim Borisa (Johnsona) onoliko koliko on voli mene“.
Neka ovo bude tek malo, nepretenciozno podsjećanje da se ponekad i desi da nam je neko netipično naklonjen, ali da prije svega sami sobom moramo sebe mijenjati. Oktobar 2021. je evo okončan. Ali ima sljedeći. Oktobar 2022.
