Prvi ruski konzul u Bosnu i Hercegovinu stiže u proljeće 1857. godine. Četrnaest godina nakon što je objavljen jedan od prvih bestselera 19. vijeka, a na čijim stranicama stoji i ovo: “Rusija gleda na Evropu kao na plijen koji će joj zbog naših razmirica i nesloga prije ili kasnije pripasti”.

Autor bestselera je Francuz Marquis de Custine. Interesantno je da je njegova knjiga u narednom stoljeću podgrijana u kontekstu hladnog rata i da ju je sa svim njenim manjkavostima i vrlinama preporučivao George F. Kennan, jedan od najznačajnijih američkih diplomata te svojevremeno i ambasador u Moskvi i Jugoslaviji. A pomenuti Aleksandar Giljfering se prije dolaska u BiH bilježi kao jedan od osnivača Slovenskog odbora, povezanog sa ruskim ministarstvom inostranih poslova.

NEKAD PISALI KNJIGE, DANAS FB STATUSE

Cilj ovog odbora je bio pomoć balkanskim Slovenima: za jačanje njihove pravoslavne crkve i prosvjete i za njihovo osamostaljivanje od zapadnog katoličkog i grčkog patrijaršijskog uticaja, kao i podizanje ugleda Rusije među njima. Giljfering se nije dugo zadržao na ovim prostorima jer mu je bitniji posao bio da obiđe stare srpske manastire i pokupuje preostale dokumente o srpskoj književnosti.

U tome je, kako bilježi jedan hroničar, bio spretan i uporan te je nekoliko tovara starih pisama sa sobom u Rusiju odnio. Ako ćemo pravo, nije rijedak slučaj da se diplomate, s koje god strane dolazili, u odlasku ovako natovare. Giljfering je napisao i knjigu (Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji) u kojoj ima zanimljivih opisa ovog prostora sa sredine 19. vijeka.

Bilo je to vrijeme kada su konzuli i ambasadori pisali i knjige. Dočim se danas literarno uglavnom iscrpljuju na Twitteru, Facebooku, Instagramu. Nije baš često da diplomatska aktivnost ove vrste izazove lavinu negativnih reakcija. A izazvao ju je ovih dana aktuelni ruski ambasador u Bosni Hercegovini, Igor Kalabuhov, objavom na zvaničnoj Facebook stranici Ambasade 18. marta.

Ambasador Igor Kalabuhov (lijevo): Oštre reakcije na otvorene prijetnje upućene BiH

Ukratko i otprilike …Pod naslovom Комментарий по НАТО, Kalabuhov poručuje da bi se dalje približavanje BiH NATO-u smatralo neprijateljskim činom, te da bi to izazvalo reakciju Rusije.

Živimo u vrijeme dobro podgrijanog hladnog rata te gorepomenuti Maryuis de Custin opet iskrsava kao inspirativna štivo.

Kako god, Igor Kalabuhov bi trebao znati, a ni nama nije zgoreg ponoviti. Put BiH u NATO na velika vrata započet je 2002. Godine, dolaskom četvrtog visokog predstavnika Paddyja Ashdowna. Tada je krenula velika rekonstrukcija formiranjem Komisije za reformu odbrane, koja je direktno bila odgovorna Ashdownu. Cilj ove reforme je bio konačno članstvo BiH u EU i NATO kao „osnov dugoročne bezbjednosti i prosperiteta“.

Ashdownova Komisija za reforme između 2003. i 2005. godine napravila je obiman posao. Osnovano je Ministarstvo odbrane na državnom nivou, što nije bilo predviđeno Dejtonskim sporazumom. Uspostavljena je skupštinska kontrola vojske na državnom nivou i profesionalna vojska od 10.000 vojnika i 5.000 pripadnika rezervnog sastava. To je bio i prvi NATO uslov – da zemlja ima jedinstvenu vojnu silu.

ZAMAH PREMA NATO PA DECENIJSKI ZASTOJ

Ovo je čudo samo po sebi – opisao je jedan od učesnika ove promjene. Formiran je i Sud BiH, državno tužilaštvo, stvoreni uslovi za jedinstven poreski sistem, nastala Državna agencija za istrage i zaštitu, reformisana policija, a obavještajni sistem uspostavljen na državnom nivou. Sve je ovo trebalo finalizirati tzv. aprilskim paketom u proljeće 2006. kojim su značajno proširene nadležnosti države BiH, ali je on slavno propao u Skupštini BiH.

Foto: Pokojni britanski lord Paddy Ashdown imao velike zasluge u provođenju niza ključnih reformi u BiH I put prema NATO

Šta god mislili o tome jedna je stvar sigurna. Poslije aprila 2006. BiH je krenula u neželjenom smjeru.

Danas Sarajevo ima Ashdownovu bistu u Alipašinoj ulici sa ugraviranim: “Bosna je pod mojom kožom. Ne mogu ni zamisliti kakav bi mi život bio bez toga“.

Dočim je stav Banjaluke sažet u svojevremenoj izjavi aktuelnog srpskog člana Predsjedništva BiH.“Ako je BiH imala neprijatelja u svojoj poslijeratnoj istoriji, onda je to bio Paddy Ashdown”.

I mimo opstrukcija BiH je 2008. godine pozvana na dijalog s NATO-om o brojnim pitanjima “koja se tiču njenih težnji ka članstvu“, godinu kasnije je poslala prve vojne snage u Afganistan, a 2010. pozvana da pristupi Akcijskom planu za članstvo (MAP) – posljednjem programu prije punopravnog članstva. Svejedno, nastupila je decenija mirovanja.

Godine 2011., tokom posjete predsjednika Rusije Vladimira Putina Srbiji, stigla je jasna najava da taj put neće biti jednostavan. Tadašnji predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, očito osokoljen Putinovom blizinom, izjavio je da će organizirati referendum u svom entitetu u slučaju mogućeg ulaska BiH u NATO. No, gledano iz ugla NATO saveza, ništa se nije promijenilo. Koliko tada, toliko i danas, put BiH u NATO je otvoren.

Dodik i Putin: Srpski član Predsjendištva RS, iako se i dalje bavim secesionističkim planovima, više ne uživa toliko povjerenje predsjednika Rusije

A onda… Vijeće ministara 24. februara ove godine formira Komisiju za saradnju s NATO, umjesto dosadašnje Komisije za integracije. Osim problematičnog naziva, i nakane takvog tijela, tvrde upućeni, prekršen je i Zakon o odbrani. U tom zakonu, u članu 84. navodi se da će Vijeće ministara i druge institucije raditi na prijemu BiH u članstvo NATO-a. Postavlja se pitanje da li će komisija u čijem je naslovu riječ “saradnja” moći raditi na integraciji. Kako je moguće da se formira državna komisija koja je u suprotnosti s državnim zakonom?

TRI PRSTA ZA RUSKE VOJNIKE U SASTAVU UN-a

A sad mala digresija. Prve ruske vojne trupe stižu u BiH februara 1994. Interesantno, nakon NATO ultimatuma vojci bosanskih Srba da povuku teško oružje oko Sarajeva ili će se suočiti sa bombardovanjem. Sve se ovo dešava nakon masakra na tržnici Markale, kada je od jedne minobacačke granate ispaljene sa srpskih položaja poginulo 68 a ranjeno 144 Sarajlija.

Ruski bataljon od 400 vojnika, kao dio UN snaga, dolazi u Sarajevo preko Pala. Tamo su euforično dočekani, a TV snimci su pokazivali da su ruski vojnici  oduševljenoj masi otpozdravljali dižući tri prsta. Upitan kako se nakon ovoga može očekivati njihova nepristranost, tadašnji glavnokomandujući UN snaga za BiH, general Michael Rose, odgovara: “Tu se radi o četiri ili pet vojnika od njih 400. Standardi UN su apsolutna neutralnost i nepristranost i Rusi će to morati poštovati.”

Napisao sam povodom dolaska Rusa tekst za ratne Dane u kojem sam se, između ostalog pitao: da li Sarajevo, na ovaj način, postaje novi Berlin? Simbol podjele i velikih geopolitičkih sudara.

Najnovija ruska ofanziva na bosanskohercegovački put ka NATO stiže i u vrijeme političkih promjena u Crnoj Gori, u kojoj je po najnovijim procjenama broj pristalica i protivnika NATO saveza izjednačen.

Foto: S jedne od vojnih vježbi međunardnih NATO snaga

Na toj liniji su i rezultati upravo završenih izbora u Nikšiću. Nije zgoreg podsjetiti da se u ovom gradu oktobra 1988. tokom mitinga za solidarnost sa Kosovom po prvi put čuo slogan: „Hoćemo Ruse!“. Izbio je skandal. Čak je palo kompletno rukovodstvo titogradske TV. Pomno je preslušan tonski zapis, navodno analizirana svaka izgovorena riječ. Famozan je bio jedan od zaključaka: Ma nije rečeno – Hoćemo Ruse. Nego – Hoćemo gusle.

Vratimo se Kalabuhinu. Nije izostala lavina reakcija na objavu Igora Kalabuhina. I lavina reakcija na lavinu reakcija. Jedno je u svakom slučaju iritantno. Da se u odbranu BiH puta u NATO istura Asim Sarajlić, debelo kompromitovan, te da li ikad kompetentan političar.

A u odbrani prava Rusije da se upliće tamo gdje joj mjesto nije, najstrasnija je bila Dušanka Majkić. Ova SNSD-ova zastupnica u Parlamentu BiH, zabilježeno je negdje u internetskom bespuću, “uvijek je tražila pribježište u literature”, što joj je, kako sama kaže, jedno od najdražih “mjesta za odmor”. Te onomad reče Dušanka Majkić: “Pošto sam rusofil, ja sam voljela ruske klasike i s njima se uvijek družila. Priča o Nadeždi Mandeljštam, velikoj ruskoj pjesnikinji, trenutno je u mom fokusu”.

A u fokusu Dušanke Majkić ovih dana je bio facebook uradak Igora Kalabuhina.

No, Kalabuhin bi mogao posumnjati u Majkićkino rusofilstvo. Jer pomenuta Nadežda Mandeljštam ne samo da nije bila velika ruska pjesnikinja, nego u životu nije stiha napisala. Nakon što je njen suprug, veliki pjesnik ruskog jezika, Osip Mandeljštam – što li bože – skončao u masovnoj grobnici, utočište je pronašla u Americi. Pobrkala nešto Majkićka. Dešava se… I rusofilima.

Kao novinar počeo je na Radio Sarajevu 1979. Vodio je i uređivao emisiju Primus, bio glavni urednik Omladinskog programa te urednik Drugog programa Radio Sarajeva. Za svoje dokumenarce osvojio je najviša svjetska priznanja. Tokom rata je izvještavao za Radio BiH i Glas Amerike. Od 1995. radi u Media centru - Sarajevo. Pokrenut kao centar za obuku novinara Media centar vremenom je razvio djelatnosti i ka istraživanju medija, razvoju novinskih baza podataka te video produkcije. Poducirao je nekoliko dokumentarnih filmova i autor je velikog broja tekstova o ovdašnjim medijima i njihovom razvoju posebno posljednjih decenija.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime