Najava da Republika Srpska sa Srbijom naredne godine počinje na Drini gradnju hidroelektrane Buk Bijela plasirana je ovih dana u internetskoj prašumi u rangu važnosti daleko ispod vijesti ko je koga ostavio bez daha dubokim dekolteom i ko u osmoj deceniji života plijeni pažnju u kupaćem kostimu.

Na isti je način prije skoro dvije decenije tretirana najava istog poduhvata samo sa različitim partnerom. Tada je, uz Republiku Srpsku, trebala biti Crna Gora. Kako se ponavlja scenarij neprimjećenosti u medijima očito je da nekome debelo odgovara da stvar dovede do svršenog čina. Kada se više ništa popraviti ne može.

NEĆU BARU, HOĆU TARU

Korijeni ove priče, doduše, sežu još do davne 1956. godine kada su vlasti jugoslovenskih republika BiH, Srbije i Crne Gore dogovarale izgradnju brane Buk Bijela. Crnogorski su političari tada stali u zaštitu kanjona Tare te se plan izjalovio.

Da bi 2004. godine, dakle u „pluralnom, demokratskom ozračju“, bio ispotiha podgrijan, a 29. aprila te godine predstavnici Republike Srpske i Crne Gore tajno potpisuju dogovor o gradnji hidroelektrane Buk Bijela. Sa crnogorske strane potpis je stavio tadašnji premijer Filip Vujanović. Tom prilikom je sva ovlaštenja prenio na Republiku Srpsku.

Foto: Buduća HE “Buk Bijela”

Informacija je ipak procurila te su već početkom maja uslijedili protesti crnogorskih građana i aktivista iz ekoloških nevladinih organizacija. Uključilo se više od 10.000 građana Crne Gore sa podrškom pojedinaca i grupa iz svih krajeva svijeta. Ukazivalo se na ključni problem sa ovom hidroelektranom.

Planirano vještačko jezero bi svojom dužinom potopilo rijeku Drinu do izvora na Šćepan polju, uključujući i 12 kilometara rijeke Tare koja je, sa Nacionalnim parkom Durmitor, upisana na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Krajnje posljedice ovoga zahvata bi bile ekološke promjene takvih razmjera da im više ovom prilično mlakom sintagmom ne možemo tepati. Bila bi to, naime, ekološka katastrofa! Te kao svaka katastrofa – nepopravljiva.

Višemjesečna kampanja građana i aktivista podigla je ekološku svijest crnogorskog društva i decembra 2004. natjerala Skupštinu da donese Deklaraciju o zaštiti rijeke Tare. Izglasana je zahvaljujući uglavnom glasovima opozicije. Dvadeset devet poslanika vladajuće Demokratske partije socijalista je bilo protiv Deklaracije.

Foto: Kanjon rijeke Tare (Reuters)

Kad se nešto spriječi, pa se opet pokuša, pa opet spriječi… scenarij počinje pomalo ličiti na priče sa vampirskom tematikom gdje jedino glogov kolac pomaže. Vampirski se, naime, projekat ponovo javlja 12 godina nakon što se pomislilo da je priča okončana, juna 2016.

Milorad Dodik, u to vrijeme predsjednik Republike Srpske, najavljuje gradnju hidroelektrane Buk Bijela. U crnogorskim političkim krugovima počinje tiha kampanja podrške. Ovog puta u opozicionim klupama. Insistiralo se na ekonomskim pokazateljima. Navodno je, za tih dvanaest godina, Crna Gora uvezla struje za 900 miliona eura, što je jedan od lokalnih novinara – pametnjakovića, sabrao/oduzeo pa zaključio: “Mogli smo izgraditi dvije Buk Bijele, zaraditi 100 miliona eura a da ne spominjemo koliko bi dobili od izvoza struje“.

U međuvremenu, Crna Gora je sa Italijom povezana podmorskim kablom za prenos struje. Neki stručnjaci su postavili pitanje isplativosti za Crnu Goru jer kabal traži tri puta veću energiju od postojećih kapaciteta. Suština pitanje stručnjaka je: o kojim izvorima govorimo, ako nije nešto što ne znamo?

PRVA DOZVOLA

Šta se u Crnoj Gori o Buk Bijeloj misli, ponešto je i poznato. Građani su protiv, a politika – kako to s njom već biva, odlučuje u skladu s dnevnim a novčano mjerljivim interesima.

Kakav je zvaničan stav BiH? Uobičajeno – nikakav. Republika Srpska u svom stilu, agresivno i bez skrupula, nastoji provući izgradnju brane koja je isključivo interes koncesionara i, očigledno, političke elite ovog entiteta.

Ovaj put projekat najavljuje branu nešto manju od one u prethodnim pokušajima predviđene. Vještačko jezero ne bi trebalo doticati liniju razgraničenjenja Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Razlog se može pretpostaviti. Time bi se izbjegla obaveza traženja dozvole o procjeni uticaja na životnu sredinu u prekograničnom pojasu sa crnogorske strane. Dakle, izbjegla i reakcija crnogorske javnosti koja se i dosada iskazala ekološki budnom.

Foto: Bunski kanali, ušće Bune u Neretvu, jedan od hercegovačkih bisera prirode

A bosansko-hercegovačka javnost? Hoće li prespavati najavu ekološke katastrofe prvog reda? Boreći se ovih dana, s pravom naravno, za potoke koji se maltene pregaziti mogu, moglo bi se desiti da prespavamo brutalno uništavanje jedne moćne rijeke. Ikonografski čak po BiH važne. Drina, njen biljni i životinjski svijet, ukupni biodiverzitet na koji smo dosada bili ponosni, u opasnosti su. Kad napravite branu i vještačko jezero to pokreće temeljno destruktivan proces. Više se nikada taj prostor ne može obnoviti. U crnohumornom narativu profitirali bi tek na okončanju one famozne o „granici na Drini“. Jer Drine više ne bi bilo.

Potiho objavljena vijest o namjeri izgradnje brane Buk Bijela ima već i prvu dozvolu od jedne bosanskohercegovačke institucije. Navodi se da je Konkurencijsko vijeće BiH dalo pozitivno mišljenje. Ako nisu potpuno lišeni mozga (a toliko smo se puta uvjerili da se ovdašnje akcije i poduhvati dirigiraju iz mozgova lišenih mozga), možemo pretpostaviti tek da su se članovi ovog Vijeća samo pravila konkurencije držali kao mjerodavnih. Sudeći po sastavu Vijeća, a sačinjavaju ga pravnici i ekonomisti, odlučivalo se bez sagledavanja pune kompleksnosti ovog poduhvata. O etici i ekologiji, ni mukajet…

Jedino što tješi jeste činjenica, da prema Ustavu BiH, entiteti mogu sklapati sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama, samo uz saglasnost Parlamentarne skupštine. No, da li nam dosadašnje djelovanje ovdašnje Parlamentarne skupštine, o ekološkim temama recimo, daje razloga za nadu?

Poslije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji su posječene ogromne šume da bi se ostvarila zarada izvozom trupaca. Moralo se, trebale pare, lapidarno se pravdala ova vandalska devastacija. Skoro 80 godina poslije Bosna i Hercegovina i dalje za razmjenu nudi svijetu gole sirovine, prirodu… naše dakle – nasljedstvo, i ono što je svugdje neotuđivo vlasništvo građana.

Kao novinar počeo je na Radio Sarajevu 1979. Vodio je i uređivao emisiju Primus, bio glavni urednik Omladinskog programa te urednik Drugog programa Radio Sarajeva. Za svoje dokumenarce osvojio je najviša svjetska priznanja. Tokom rata je izvještavao za Radio BiH i Glas Amerike. Od 1995. radi u Media centru - Sarajevo. Pokrenut kao centar za obuku novinara Media centar vremenom je razvio djelatnosti i ka istraživanju medija, razvoju novinskih baza podataka te video produkcije. Poducirao je nekoliko dokumentarnih filmova i autor je velikog broja tekstova o ovdašnjim medijima i njihovom razvoju posebno posljednjih decenija.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime