Tačno prije 28 godina, 5. avgusta 1992. godine, novinari Ian Wilams, Peni Marshall i Ed Wulliami ušli su u logor Trnopolje u kojem su bili zatočeni građani nesrpske nacionalnosti s prijedorske regije.
Nakon toga britanski magazim TIMES objavio je potresne fotografije iscrpljenih zatočenika koji su izgledali poput kostura, a svijet je konačno saznao da se u srcu Evrope, na tlu BiH, ponavlja sve ono na što se zakleo nakon okončanja Drugog svjetskog rata da se nikada neće ponoviti.
A da se počinjeno zlo ne zaboravi građanski aktivisti od 2012. organiziraju Noć u Trnopolju. Cilj ovih okupljanja je uspostavljanje drugačijih komemorativnih praksi, odnosno da se drugačijim pristupom oda počast civilnim žrtvama proteklog rata i napravi otklon od dominantnih narativa u svrhu procesa suočavanja sa prošlošću.
Edin Ramulić, aktivista Fondacije za izgradnju kulture sjećanja Prijedor, na istorijskom satu podsjetio je da je logor Trnoplje oformljen odlukom Kriznog štaba Prijedor, s namjerom da se tu smjesti civilno stanovništvo sa područja Kozarca. Kasnije su dovođeni civili i iz drugih prijedorskih naselja.
Pretresno vijeće Haškog tribunala (iz presude Milomiru Stakiću) utvrdilo je da je kroz logor Trnopolje prošlo i registrovano na osnovu evidencija Crvenog krsta oko 23.000 zatočenika (najviše žena, djece i staraca).
Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole i zgrade mjesne zajednice Trnopolje, poznatija pod nazivom ”dom”. Takođe, podaci Haškog tribunala na osnovu svjedočenja bivših logoraša, govore o fizičkim maltertiranjima i batinjanju bejzbol palicama, metalnim šipkama, kundacima. Ono po čemu je ovaj logor upamćen jeste da je u njemu zabilježeno više silovanja žena i djevojaka jer ih je ovdje bio zatočen veliki broj.
Foto: Logoraši u Trnopolju
Za broj smrtno stradalih osoba iz ovog logora ne postoji tačan podatak, postoje procjene koje govore da su u više navrata odvođene grupe od po 10-ak ljudi i likvidirane u okolini ovog mjesta. Među ubijenim u Trnopolju je i petogodišnja Emina Mulalić i Sabiha Garibić, majka koja je u trenutku smrti za ruku držala svoju kćerku.
Ramulić, koji je i sam bio zatočen o Trnopolju, prisjetio se da u logoru nije bilo pitke vode i elementanih uvjeta za održavanje hogijene, da su zatočenici sistematski izgladnjavani. Zbog nedostatka prostora u zidane objekte bili su smješteni djeca i žene, dok su muškarci boravili na otvorenom prostoru.
Vlasti RS i 25 godina od okončanja rata, unatoč brojnim presudama Haškog tribunala za ratne zločine počinjene na području Prijedora, negiraju da je Trnopolje bio logor i nazivaju ga „sabirnim centrom“. Trnopolje je bio i jedini logor na području Prijedora koji je bio pod direktnim nadzorom vojske RS. Raspušten je u decembru 1992. U njemu je bilo zatočeno, uz ostale, i 200 prijedorskih Bošnjaka koji su streljani u avgustu iste godine na Korićanskim stijenama nakon što su izdvojeni iz konvoja koji se kretao u pravcu Tranvika. Za ovaj ratni zločin Sud BiH osudio je 11 policajaca RS-a.
Niko od logorskih čuvara iz Trnopolja do sada nije procesuiran, kao ni komadant logora, tada rezervni oficir vojske bosanskih Srba Slobodan Kuruzović, koji je do smrti 2005. godine bio pomoćnik direktora najveće osnovne škole u Prijedoru Desanka Maksimović.
Na mjestu bivšeg logora ni do danas nije dozvoljeno postavljanje bilo kakvog spomen obilježja u znak sjećanja na bivše žrtve ratnih tortura, ali je zato lokalna vlast dala suglasnost za podizanje spomenika vojnicima RS-a.
Foto: Branko Ćulibrk, aktivista Centra za mlade „Kvart“
Ove godine Noć u Trnopolju održana je pod sloganom Sloboda u nestajanju. Novinarke i građanske aktivistice Nidžara Ahmetašević i Milica Pralica govorile su kako se u BiH svakodnevno suočavamo sa sve učestalijim institucionalnim oduzimanjem slobode. Od migranata, LGBT zajednice i svih marginalnih grupa, radnika, novinara.
Predstavljena je izložba ratnih fotografija fotoreportera Rona Haviva, te predstavljen rad na mapiranju i obilježavanju mjesta zatočenja i stradanja civila u BiH koje je uradila grupa aktivista iz BiH i Hrvatske.
