Gideon Grajf (Greif) je izraelski stručnjak je za istoriju holokausta i Drugog svjetskog rata, modernu jevrejsku istoriju, istoriju koncentracionih logora i logora za istrebljenje, posebno za Aušvic, Majdanek i Jasenovac.
Za ovaj tekst je veoma važno da naglasimo da je gospodin Grajf predsjednik „Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. godine“, koju je formirala Vlada Republike Srpske te autor dva poglavlja u Izvještaju pod nazivom Srebrenica i srednje Podrinje – istorijski kontekst i Hronologija događaja na prostoru srednjeg Podrinja do 6. jula 1995. godine.
Gideon Grajf ne govori niti piše srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik.
Kako neko ko ne poznaje lokalni jezik može da napiše istoriju ovog kraja, sa sve citatima domaćih autora?
Jednostavno, ili on nije pisao poglavlje, ili ga je plagirao.
Pa krenimo redom.
Na stranici 94. „Izvještaja“ koji je pisao Grajf nalazimo pasus u kojem piše:
„Prvi put u istorijskim izvorima Srebrenica se pod ovim imenom pominje 16. avgusta 1352. godine, u jednom dubrovačkom dokumentu, u kojem dva dubrovačka trgovca pominju jednog zlatara iz Srebrenice. Ime je bez sumnje dobila po bogatim rudnicima srebra koji su eksploatisani u ovom periodu, a o čemu ćemo svjedočanstva naći i uznatno starijim periodima. Naime, još u antičko doba, u današnjim Sasama postojalo je naselje Domavia (Domavia), a čitavo područje nosilo je ime Argentarius (Argentarius), što u prevodu znači srebren. Eksploataciju ruda srebra i olova u ovom području nalazimo još u 1. i 2. vijeku.“
U ovom poglavlju on citira autore Ristanovića i Teofilovića.
Međutim, identičan tekst nalazimo na 19. stranici knjige Dušana Pavlovića Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju, koju je 2019. godine objavio Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica.
Interesantno je da Grajf ne citira Pavlovića od koga je „posudio“ ovaj pasus, već orginalne autore čiji jezik ne razumije.
Na 105. strani „Izvještaja“ Grajf piše:
„Kako je Srebrenica bila najznačajniji rudarski centar ovog područja, sav privredni život u gradu bio je u najužoj zavisnosti od rudarstva. Tako je odmah nakon osvajanja od Osmanlija Srebrenica dobila status nahije, a nedugo zatim postala i sjedište kadiluka. Rudnik Srebrenica spadao je u carski has. Svega petnaestak godina nakon pada Srebrenice, 1477. godine, rudari su izgubili povlašćen status i svrstani su u red obične raje, što je za posljedicu imalo njihovo bjekstvo. Tako je recimo 1519. godine u rudniku Sase radilo 28 rudara, a rudnik je donosio prihod od 220.000 akči, dok je nepunih petnaest godina kasnije, 1533. godine, isti rudnik imao 17 rudara, sa godišnjim prihodom od 103.200 akči, da bi se prihodi 1548. sveli na 82.000 akči.“
Skoro identičan tekst nalazimo na 21. strani knjige gore pomenutog Dušana Pavlovića, ali opet Grajf citira orginalne autore, a ne Pavlovića.
Na 129. strani „Izvještaja“ istoričara Grajfa piše:
„Predstavnici agrarnom reformom razvlašćenog osmanskog begovata, okupljeni uglavnom u Jugoslovensku muslimansku organizaciju, nakon smrti njenog osnivača i dugogodišnjeg predsjednika Mehmeda Spahe, počeli su prilaziti HSS kako bi u novoj hrvatskoj državi povratili ekonomski i politički položaj i gotovo po pravilu su činili njeno desno orijentisano krilo, koje je u periodu stvaranja Nezavisne Države Hrvatske uglavnom prišlo ustaškom pokretu. Ovako smo dobili svojevrsnu fuziju dvije ideologije koje su ostvarenje svojih ciljeva vidjele u nestanku Kraljevine SHS/Jugoslavije.“
Na 25. stranici knjige Dušana Pavlovića Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju, opet nalazimo identičan tekst.
Šta nam sve ovo gore navedeno govori?
– Da Gideon Grajf, iako ne zna naš jezik, bez problema čita domaću struču literaturu i domaće autore.
– Da je Gideon Grajf za dvije godine postao stručnjak, ne samo za holokaust i Aušvic, već i za Srebrenicu i Podrinje, od Antike do danas.
– Da je vjerovatnoća da se, sasvim slučajno, pojave identični pasusi u tekstu dvije publikacije, ravna nuli. Grajf nigdje ne citira Dušana Pavlovića od kojeg prepisuje, već izvore koje je Dušan Pavlović citirao navodi kao svoje.
– Da je dio poglavlja u Izveštaju „Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. godine“ napisao neko drugi umjesto Gideona Grajfa, a da ga je on samo potpisao kao svoj.
– Da u odbrani „istine“ o Srebrenici cilj opravdava sva sredstva.
– Da je ovo sramota za Republiku Srpsku i da bi neko trebao, po novom zakonu, odgovarati zbog narušavanja njenog ugleda.
