„Tvoja pobjeda nije ni na vidiku, pa ti sam sebe ohrabruješ. Bilo bi glupo da kažeš da nećeš pobijediti. A nećeš, jer u Banjaluci se dobro živi i za to je isključivo zaslužan Igor Radojičić… Zato treba dignuti pobunu protiv takvih kao što si ti. Nema budućnosti s tobom. Ti si običan lažov“.
Dio je ovo iz 40 minuta dugog obraćanja Milorada Dodika, lidera SNSD-a i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, sa govornice Narodne skupštine 9. septembra 2020., upućenog Drašku Stanivukoviću, tada poslaniku PDP-a i opozicionom kandidatu za gradonačelnika Banjaluke.
Dva mjeseca kasnije, kako je Dodik tada naveo, „odgovornog gradonačelnika koji je gradio puteve i autoputove, vodovode na Manjači, sanirao škole i vrtiće, grad obogatio kružnim tokovima i izgradio više stanova za svog mandata nego što ih je bilo do 1992. godine“, Banjalučani su poslali u ropotarnicu prošlosti. I Draška Stanivukovića izabrali za novog gradonačelenika.
Bila je to žaba koju Milorad Dodik ni do danas nije u stanju progutati. A osveta i Stanivukoviću i onima koji su za njega glasali najavljena samo dan nakon lanjskih lokalnih izbora, svjedočimo, sada se pretače sa riječi u djelo.
REŽIM SMATRAO STANIVUKOVIĆA KLOVNOM
No, geneza sukoba između Dodika i Stanivukovića seže u period prije opštih izbora 2020. godine. Naime, četiri godine ranije na lokalnim izborima Draško Stanivuković izabran je u Skupštinu Grada Banjaluka kao najmlađi odbornik. I na učmalu političku scenu uveo novi vid političke borbe.
U tom periodu javnosti je postao prepoznatljiv ne po diskusijama u gradskoj skupštini, koje su za većinu građana u principu nezanimljive, nego svom aktivističkom angažmanu.
Od razotkrivanju afere Zavoda za zdravstveno osiguranje RS s nabavkom najnekvalitetnijih pelena za invalidna lica, preko podrške protestima nezaposlenim trudnicama koje su zahtijevale pravo na porodiljsku naknadu u jednakom obimu kao i one u radnom odnosu, podrške neformalnog grupi građana Pravda za Davida, do konstantnog ukazivanja kako se javni novac rasipa na navodno uređenje saobraćajnica po gradskim i prigradskim naseljima, da se postavljeni asfalt mogao rukama kidati…
Ko god da je Stanivukovićeve aktivnosti osmišljavao, sasvim je jasno da je koristio strategije bliže mlađim generacijama, korisnicima društvenih mreža i osmišljenih uličnih akcija, koje, ma koliko bile na granici populizma, privlače interes javnosti.
Milorad Dodik na najmlađeg odbornika u gradskoj skupštini, unatoč broju osvojenih direktnih glasova, nije obraćao posebnu pozornost i bavljenje njime bilo je povjereno RTRS-u i ATV-u koji su ga uglavnom smatrali klovnom koji će se brzo istrošiti.
Prvi direktan sukob između Dodika i Stanivukovića desio se 9. septembra 2018. godine u jeku kampanje za opšte izbore. Stanivuković, kao kandidat PDP-a za Narodnu skupštinu RS, toga dana pojavio se u Čelincu, gdje je Dodik sa čelnim ljudima SNSD-a otvarao po ko zna koji most izgrađen iz budžetskih sredstava. A mladi političar donio je običan kamen kako bi ga položio u znak ko zna koliko puta, tokom izbornih kampanja, započetih infrastrukturnih radova koji se nikada nisu realizirali.
Foto: Sukob Dodika sa Stanivukovićem u Čelincu 2018. godine
Vidno iznerviran, Dodik, koji i inače ne posjeduje visok stepen samokontrole, nasrnuo je na Stanivukovića i izbio mu telefon iz ruke.
Bio je to uvod u niz obračuna koje je lider SNSD-a otvorio sa njim, a kao scena služila je svaka sjednica Narodne skupštine na kojoj se Dodik pojavljivao.
U julu 2019. godine na Dodikovu inicijativu održana je posebna sjednica parlamenta RS na kojoj se usvajala povreda nacionalnog interesa RS na zaključak ostala dva člana Predsjedništva BiH (bošnjačkog i hrvatskog) o protivljenju izgradnje Pelješkog mosta.
Opozicioni poslanici smatrali su da se iza navodne povrede nacionalnog interesa RS kriju loše uvijeni ekonomski interesi građevinskog tajkuna i vlasnika Integral inženjeringa, kojem je bila povjerena izgradnja prilaznih saobraćajnica prema mostu.
Na pitanja Stanivukovića kada će Narodna skupština raspravljati „o vitalnim nacionalnim interesima zbog masovnog iseljavanja stanovništva iz RS-a, pogoršanom socijalno ekonomskom položaju radnika, korupciji i nepotizmu koji ljude tjeraju s ovog prostora“, Dodik je uzvratio nizom uvreda. Koristeći skupštinsku govornicu i pravo da može neograničeno s nje govoriti, javnosti je lider SNSD-a priredio višesatnu predstavu. Koja se najbolje oslikava u njegovoj poruci Stanivukoviću: „Neće biti tvoja zadnja u ovoj skupštini. Ja ću te poklopiti“.
U decembru iste godine u restoranu Narodne skupštine, ponovo nemoćan da na diskusije opozicionih poslanika, uključujući i Stanivukovića, odgovori argumentovano, Dodik mu je uputio niz prijetnji, uključujući i više puta ponovljene psovke neprimjerene za javni prostor, a pogotovo ne osobi koja obnaša najvišu državnu funkciju.
BUDŽET NA LEDU
Sukob je kulminirao koncem marta i početkom aprila ove godine, kada je skupštinska većina u Banjaluci, predvođena SNSD-om, pokušala amandmanskim djelovanjem na budžet za ovu godinu da izvrši opstrukciju niza gradskih nadležnosti. Amandmanima su traženi milionski iznosi u vidu socijalne podrške, zbog pogoršanja socijalnog položaja kao posljedice pandemije medicinskim radnicima, penzionerima, studentima, ugostiteljima, porodiljama, odnosno svim kategorijama stanovništva za čije je staranje nadležna entitetska, a ne lokalne vlasti.
Očekivano, Stanivuković je tako koncipiran budžet odbio, a grad je ušao u svojevrsnu blokadu. Gradonačelnik Banjaluke stoga je na razgovor o budžetu pozvao lidera SNSD-a, uz tvrdnju da on direktno stoji iza svega, koji je poziv odbio. A ulogu glasnika preuzela je njegova kćerka Gorica Dodik. Na svom Twitter nalogu poslala je poruku „Barbiki da njen otac nema vremena da se s njim igra“.
Budžet Banjaluke bio je i jeste jasan pokušaj diskreditacije Stanivukovića, odnosno populistička gesta vladajućih struktura predvođenih Dodikom, kojom se javnosti u RS-u htjelo pokazati kako gradonačelnik nije spreman pomoći građanima „kada im je nagore“.
Ipak, populističkog djelovanja ne manjka ni Stanivukoviću. Najzornije se to vidjelo na način na koji je „sišao“ među građane koji su 5. aprila protestovali u Banjaluci zbog zabrane rada ugostiteljskih objekata i fitnes centara kojima se obraćao isključivo sa „moj narode“.
No, valja imati na umu da, kao što Dodik nije bio potkraj devedesetih godina „dašak svježeg vjetra na Balkanu“, to u okvirima BiH, pa i za građanski orijentiranu javnost u Banjaluci nije ni Stanivuković. U otvorenom koketiranju sa srpskim nacionalizmom u svim njegovim oblicima, od javne podrške četničkom pokretu i Draži Mihailoviću, odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom, bombastičnim najavama kako će „poćiriličiti Banjaluku u javnoj sferi“, otvorene podrške prosrpskim strankama tokom izbora u Crnoj Gori i nakon njihove pobjede, negiranju genocida u Srebrenici…, u ideološkom smislu između njega i Milorada Dodika ne postoji razlika.
Foto: Stanivuković sa pripadnicima Ravnogorskog pokreta
Naime, jednako kao što SNSD nije ni lijeva ni građanska stranka, to nije ni PDP, niti je Stanivuković takav političar. Svojim stavovima i proklamovanim djelovanjem u oba slučaja riječ je klasičnoj nacionalnoj desnici okrenutoj istom profilu građana.
Protesti ugostitelja postali su paradigma nezadovoljstva građana i zbog niskih penzija, malih plata, nedostatka cjepiva, i sve je veći broj onih koji su, neovisno rade li u javnom ili privatnom sektoru, nezadovoljni kako vlasti RS (ne)rade svoj posao. A sve to adresirano je direktno na Dodika. Koji evidentno postaje sve neomiljenija politička figura u Banjaluci.
Stanivuković, koji je, pak, primoran i s pozicije gradonačelnika biti opozicionar, koristi taj prostor i samo sa uljuđenijom retorikom od Dodika i bez tereta brojnih afera nastoji postojeće stanje kapitalizirati i preoteti dio biračkog tijela SNSD-a. Na potpuno istoj idelogiji.
