Izjava Georga Soroša na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu da je ruska “invazija mogući početak trećeg svjetskog rata” privukla je globalnu medijsku pažnju jer je izrazila bojazni mnogih. “Do invazije nije došlo nenadano,” naglasio je Soroš, “svijet je učestalo bio uključen u borbu za prevlast dva sistema vladanja koja su dijametralno suprotna: otvoreno društvo i zatvoreno društvo.”

Rat na istoku Evrope djelimično je rezultat tog sukoba za prevlast modela vlasti, ali je intenziviran drugim i trećim elementom – geopolitikom i nacionalizmom.

Zapad predstavljen zemljama integrisanim, ili ekonomski ili bezbjednosno-politički, a često na oba načina, nastoji osigurati sopstvene interese te teritorijalnom ekspanzijom zadržati globalni primat. Istinski izazov polumilenijskoj dominaciji zapada zapravo će biti Kina, umnogome to već i jeste, al i Rusija je sila kojoj, iako nedostaje ekonomska moć za pariranje, posjeduje vojni arsenal za konfrontaciju koji je režim spreman staviti u funkciju, te ima razvijen model vladanja koji je prihvatljiv i nekim državama formalno integrisanim u zapadnu alijansu.

Ruski izazov prvenstveno je agresivan i mijenja međunarodne granice, kao u Moldaviji, Gruziji i Ukrajini, utiče na formiranje sebi prihvatljivih režima u susjednim zemljama (centralno-azijske republike i donedavno Armenija) i iskazuje ambiciju za razvoj sličnih modela državne uprave u udaljenijim područjima, poput Srbije, koja bi implementacijom sličnog modela ruskom, potencijalno ugrozila demokratsku tranziciju i gravitiranje ka zapadu u sebi susjednim zemljama.

Dodavši ovom izazovu još razumijevanje s ruskim predsjednikom, koje uzajamno pokazuju turski predsjednik, mađarski premijer i znatan broj svjetskih državnika, postaje jasniji cilj ruske agresivne vanjske politike – kreiranje interesne sfere gdje zapadu neće biti mjesto.

Nestabilnost u Evropi posljednjih godina rezultat je prvenstveno odbijanja Moskve da direktno ili indirektno sudjeluje u evropskim integracijama svih oblika, bezbjednosnih prvenstveno, jer po njihovim strateškim predviđanjima, tako bi postali dio evropske periferije, što ne zadovoljava ambicije velike sile. Rusko je viđenje Evrope kao podijeljenih interesnih sfera, gdje se novi bezbjednosni ugovor formira pregovorima centara dva bloka – Brisela i Moskve.

Samo na taj način, ruski geostratezi naznačavaju, opstaje mogućnost Rusije kao velesile i ravnopravnog partnera drugom geopolitičkom bloku – zapadu, te u skoroj budućnosti trećem bloku – Kini, pošto trenutno razumijevanje Kine i Rusije nije rezultat iskrenog prijateljstva, već obostranog prolaznog interesa u konfrontaciji sa zapadom.

U Kremlju utjecajni ekspert, Sergej Karaganov, označio je trenutni koncept ruske vanjske politike kao četvrti talas od ponovnog uspostavljanja države, davši mu ime “Putinova doktrina”, a metodu ostvarenja ciljeva opisao kao “konstruktivnu destrukciju”. Važna odlika ove doktrine, Karaganov navodi, je njena neagresivnost jer, shodno takvom vjerovanju, svijet uobičajenim tokovima međunarodnih politika svakako omogućava Rusiji ostvarenje srednjeročnih geopolitičkih ciljeva.

Ovdje dolazi do važne iznimke: Ukrajina! Ekspanzija NATO-a te formalno ili neformalno uvezivanje Ukrajine u zapadne bezbjednosne strukture, po ovakvom viđenju, predstavlja preveliki i neprihvatljivi bezbjednosni rizik za Moskvu.

Rusija, dakle, ne želi u evrointegracije, već kreira sopstveni dio svijeta koji će gravitirati ka Moskvite, u konačnici, postati “uvećana Evro-Azija”. Fokus na takvu vrstu novog globalnog poretka ima i Aleksandar Dugin, koji bilo formalnim ulogama ili neformalnim prisustvom u krugovima vlasti, je utjecajan u Kremlju sa svojim geopolitičkim vizijama, ali i ideologijom. Kontrolom nad medijima, ideja evroazijskih integracija popularna je u vladajućim krugovima, ali najvjerovatnije i u narodu. Ipak, u zatvorenom društvu teško je oslanjati se na ispitivanja javnog mnjenja. Za kreiranje javne podrške novim ruskim ciljevima potrebna je i deideologizacija.

Prilikom obilježavanja stogodišnjice Oktobarske revolucije taj problem je došao do izražaja. Putinizam se ne oslanja na Lenjina, ima vrlo malo od lenjinizma, samo ono što je zaista neophodno, već je u potrazi za novom ideološkom matricom koja bi mogla biti prihvatljiva masama. Tako je Rusima pod utjecajem kontrolisanih medija ponuđen novi koncept koji Dugin i dio intelektualne elite zasnivaju na radovima i stavovima davnog oponenta Oktobarske revolucije, Ivana Iljina. Ukratko, Iljin je iskazivao veliko razumijevanje i simpatije političkom modelu u nacističkoj Njemačkoj, gdje je i živio jedno vrijeme nakon napuštanja Sovjetskog saveza, iako mu neki elementi nacizma, poput antislavenstva te irelevantnost religije, nisu bili bliski. Možda ga je najlakše opisati kao kršćanskog fašistu.

Probrana kombinacija, dakle, rijetkih elemenata ponosa na komunističku ostavštinu te klerofašističkih metoda kreirali su model u Rusiji gdje je jaka država sa svemogućim vođom potpuno potisnula društvo. Individualizam je viđen kao poluga zapada u geostrateškoj konfrontaciji. Samim time “individualne slobode” i “ljudska prava” su koncepti neprihvatljivi u novouspostavljenom ruskom ideološkom kolektivitetu koji skoro pa uniformno razmišlja i stoga su moguća i važna samo “prava naroda”, a ne “ljudska prava”. Ideološki, geopolitički i nacionalono to je drugi svijet čije se formiranje sada nastoji završiti – ruski svijet.

Patrijarh Kiril upotrebljava sintagmu Ruski svijet još početkom drugog mandata Vladimira Putina, koji je tada naložio osnivanje moćne fondacije upravo tog imena. U toj interpretaciji, tri su osnovne poluge kreiranja ruskog svijeta: rusko pravoslavlje, ruska kultura i posebno važan je ruski jezik. U slobodnijoj interpretaciji, značaj jezika je da onaj ko govori ruski jezik, vremenom će početi da razmišlja kao Rus, a kada razmišlja kao Rus, na kraju će i postati Rus. Dolazimo tako do krajnjeg cilja ostvarenja ruskog svijeta – nova geopolitička jedinica koja će biti dovoljno političko-ekonomski i vojno moćna, dovoljno geografski prostrana te dovoljno nacionalno-religiozno brojna da, ako ne dominira svijetom, može barem da se ravnopravno suprotstavi onima koji su do sada dominirali – zapadu.

Problem za putinizam je da u ostvarenju tih ciljeva stvara više neprijatelja nego sljedbenika, da zapad nije toliko slab koliko se njegovim stratezima i savjetnicima činilo te da intelektualne tlapnje i pseudo-intelektualne vježbe u Kremlju nisu prevodive u stvarnost bez ogromnih zločina u kojima stradaju ljudi, u ovom slučaju Ukrajinci, ali i Rusi.

Ti zločini zapravo ujedinjuju ostatak, onaj neruski svijet, sprečavajući tako kreiranje ruskog svijeta, barem u onom obimu kako je zamišljen i djelimično predstavljan od 2007. godine i čuvenog Putinovog nastupa na Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime